уторак, 20. април 2021.

Priča sumnjivog karaktera

 

Don Juan

 

Dobijao sam nešto anonimno, a onda sam to izgubio i nije mi bilo pravo, što sam ostao bez radosti, makar sam je morao skrivati u potaji.

 

Priča sumnjivog karaktera

 

Književni lik izdvojen iz svih mogućnosti zapleta, moli pisca, da ga uposli i upozorava da ako nema drame u tekstu zasigurno će se pojaviti u životu (pisca).

Ovaj fino odštampani protest pisac nije uvažio.

Uskoro potom ostvarilo se proročanstvo. Usled neplaćenih računa pisca je ostavila žena i odao se alkoholu.

Kako sada praktično nema nikog da nastavi da piše priču, priča se silom prilika prekida upravo ovde.

 

Još sumnjivije radnje

 

Nekada sam voleo film, boks, debate, trčanje po šumi, miris vetra dok jednom rukom visim nad provalijom što se iznenada otvorila kad se kamen na kojim sam se oslonio, odjednom odlučio da se odlomi od planine, a moja noga proklizala baš tad, tog jutra, kada sam odlučio osvojiti neki omanji kameniti vrh Balkana, ni iz kojeg posebnog razloga, već tog što dotični postoji, a mom egu (tada sam ga nazivao muškosti) eto baš odgovara i godi da ga pokorim. U to vreme nisam bio ženskaroš, pa ni posebno interesantan ženama, a i sam sam još verovao u ideale i želeo da snimim film, u kojem bi sve rekao, pa onda mogao da zaćutim, ali sa filmom je išlo kao sa ženama – puno gledanja, još više teorijske obrade i skoro pa ni malo snimanja.

Da, bilo je par sekvenci, odličnih, slabo povezanih radnji i scena, koje nikada nisu spojene i pretočene u film… a imao sam potrebu da kažem… ovo ili ono… i ono bitno što ostane neizrecivo, neuhvatljivo, poput pogleda žudnje ili uzbuđenja skipera kad oseti udar vetra o vrh jarbola…

Želeo sam da kažem, a nisam znao da govorim, pa sam se eto setio profesorice književnosti i njenih uputa o brušenju talenta i kritici… i počeo sam da čitam… nadugačko, samo probranu literaturu, manje klasike, više revolucionare, manje Evropljane, više južnoamerikance i osetio sam tu tugu i bes, taj bol  revolucije i nepravde onih što nam se smeju sa reklama – nama što kupujemo i plaćamo ono što se nudi, a šta nam ne treba, ali su nas eto ubedili ili pre opčinili, pa se povinujemo tom impulsu za kupovinom koji nas čini robljem iako nas ubeđuju da sloboda znači sloboda izbora baš pri kupovini…

Gledao sam, čitao i učio, onoliko koliko se može naučiti, jer neke se stvari ne mogu naučiti, poput sviranja usne harmonike ili pak violine samo učenjem, i znao sam ili mislio da znam sve o generalu Zapati i zapatisti, predsedniku Bolivaru, Sabatu, i njegovom zaprepašćenju kad ga je negde usred ničeg posetio jedan mladi lekar na motoru i o Sepelvudi, i o komunistima koji su bežali u istočnu Evropu, iza železne zavese, i o onom mladom motociklisti što je ostavio mesto ministra i otišao u Kongo i negde sam se divio svim tim ljudima, a posebno pesniku Nerudi, koji su znali da artikulišu misao koja me je nadahnjivala, a koju sam, ponekad, nalazio ovde na Balkanu, više među običnim ljudima, no među pesnicima, više među ženama, koje su znale da oblikuju nedozrele mladiće poput onog Paola pre nego je postao Koeljo i uzbude ponekog odbeglog jeretika koji će Satanske stihove zameniti za jednu Milicu iz Beograda, kadru da mu usred Njujorka održi lekciju o životu. Više među ženama što znaju da vole i ištu život, no među piscima osrednjih drama, za masovnu upotrebu, nekad nagomilanih na sajamskim policama, danas elektronski dostupnih, preko operatera kablovske u bilo koje dana ili noći, vreme više nije bitno, čak ni linearno, jer vreme linearnih medija je proteklo i sada nastupa novo vreme – digitalno transformisano pa čitanje i film moraju ispuniti zahteve svog vremena. A vreme, ko vreme – nosi svoja pravila i svoju buku, u kojem se skriva signal koji sve ređe uspevam da razaberem. Sve slabije razumem glasove vremena u kojem živim, linearan, tvrd i neprilagodljiv sadržajima kojim nas bombarduju sa društvenih mreža.

Svet se promenio. Možda sam se i ja promenio.

Čak mi i čitanje govori sve manje.

Ili nedovoljno čitam, ko zna.

Danas, ljudi malo čitaju, pisac mora brzo privući pažnju inače čitaoci odlaze na neki drugi sadržaj… Pitam se, da li je ovo priča, kada bi bila priča, i imala sve elemente, a ovo samo bio uvod, kojim se opisuje mentalno stanje glavnog lika, koji je ujedno i narator, što je dobra tehnika da se privuče pozornost čitalaca, koliko li je čitalaca stiglo do ove rečenice… i šta bi mislili u ovom trenutku – da li ih to pisac zajebava ili je u pitanju neka književna novotarija u kojoj pisac – delo i čitalac imaju neki ili treba da uspostave neki novi odnos. I to sve zato što je piscu palo na pamet da on ne završava delo, već da to svojim iščitavanjem čini čitalac kojem se treba od sada obraćati neposrednije, možda i kroz sam proces nastanka dela…

Šta li bi o svemu pomislio čitalac, da je došao dovde, ko zna… a možda ga je dosada ili nesposobnost pisce već oterala i odvela negde drugde – ka interesantnije i boljem sadržaju (jer ovde mu izmiče poenta, a teško da je poenta u tome da mu izmiče poenta)…

Ko zna? Ostaje da se nadamo. Baš kao što nam ostaje da se nadamo socijalnoj pravdi i društvenoj sreći zasnovanoj na idealima razuma i radosti – novom kvalitativnom iskoraku crvene inteligencije koja ćuti svo vreme onog filma što nisam snimio ali još može da progovori…

I ovde idu tri tačke, jer niko ne zna, ni čitalac, ni pisac, verovatno ni tekst koji je odštampan i postojan ali ne i svestan sebe, a često ni drugih – posebno ne onih koji čitanjem završavaju delo, začeto u glavi pisca, a potom ponovno oblikovano u glavi čitaoca, šta se sve može izroditi iz čitanja… kakve ideje, snovi, dela…

Niko ne zna gde će ga knjiga odvesti dok ne okrene list i nastavi sa čitanjem. Zato je tu tekst da te čika – okreni stranicu i čitaj – ako smeš. Izazivam te, onako starinski.

 

Razvod

 

Muškarac i žena čije su oči bile otvorene samo jedno za drugo više nisu u stanju otrpeti pogled onog drugog, više ne mogu da gledaju onog drugog, jer on je sada drugi i nije mu mesto u našem svetu. I nema se tu više šta reći.

 

Pripadnik

 

Zašto ono što sam doživeo kada pretočim u reči postaje tako strano i neverovatno, ponajpre meni, pa onda svima ostalima. Sve to što sam iskusio na vlastitoj koži, sad zvuči prilično neuverljivo, poput izmišljotina, proizvoljno, nespojivo sa životom i svetom u kojem su se desile stvari o kojima pripovedam. Zašto?

Zašto je tako teško poverovati da su unutrašnji motivi i stavovi toliko protivrečni delima. Zašto je tako teško objasniti politiku pokoravanja, nekom ko je od malena učen slobodi izbora. Možda je to pogrešno pitanje, jer slobodu izbora imaju svi, bar u teoriji, ali ono što razlikuje Balkansku istoriju od ostalih je pokornost i potreba za pripadanjem. A ne čine li istoriju ljudi. Nije li ona, istorija, samo odraz njihovog karaktera i težnji…

Čovek ne razume smisao sveta, niti života, niti onoga što mu se dešava. Smisao koji beži njegovom poimanju on pokušava da zapiše ne bi li drugi pokušali da ga uhvate. Tako ja bar vidim stvari. Možda zato imam potrebu da beležim ove misli što me opsedaju.

Čovek, pa ni onaj najgore sorte ne želi izvinjenje ili opravdanje – čemu sve te rasprave o primarnoj realnosti – kuda one vode – ka istini?… Sumnjivo je to. Toliko je puno istina, i razloga koje ih podupiru, i svaka može da se brani. Istina je lična stvar pojedinca. Pravo na izbor, ne podrazumeva li ono i pravo da se izabere istina? Bar do one mere do koje opšte istine nisu dokazive. A i šta je opšta istina, tek puki konsenzus posmatrača od kojih nisu svi ni svedoci i nisu svi svedočili svemu… puno je istina… bar onih ličnih… ovde na Balkanu… i otkud to da je jedna istinitija od druge… sa kojim pravom… zar nismo svi isti u ovome pravu… onom ličnom, ako već nismo u onom koje je između nas…

Čovek oseća užas tišine i piše – samome sebi… i ne misli da je to privilegija rimskih careva… to je blagodet civilizacije… jedino dobro sačuvano još od osnivanja Rima…

Dug… i još jedna reč, Romejska, stara toliko da se retko pomalja i na kamenim spomenicima što kopaju arheolozi… puno rabljena reč… svima nama znana… omražena i bliska… neuhvatljiva poput sudbine i zle kobi…  još od Ahila… dužnost… reč, koja doziva… često, nemim, a opet plačnim glasom prošlosti jauke budućnosti… onima koji do nje stignu jednog dana… one koji ostanu negde između, poput Ahila, Hektora i bezimenih uplašenih duša koje su sa zidina grada gledale njihov ples smrti, nesvesne da su svi u ovoj sceni osuđeni na propast i smrt… i oni i Hektor i Ahil… sve će ih progutati dužnost…

Dužnost, sa tom su reči hrlili u naše domove noseći otrov koji će izlivati u srca i duše nedužnih koji su ga ispijali.

Dužnost, reč kojom su mahali poput zastave. Dužnost, reč koja govori o dugu, za koji verovatno niko od nas nikada nije ni slutio da ga ima, dok nam oni ispravni nisu taj isti dug nametnuli, a mi mu se nemo pokoravali, umesto da ga odbijemo.

Ništa se nije promenilo dug i dužnost i danas su glavna stvar. Ni oni što profitiraju nad drugima nisu se promenili, još su tu, bar većina njih – i nemaju nameru da odu dok dug ne naplate – iako su ga ako i postoji, upravo oni napravili.

Čovek ponekad nema snage da se prepire. Povinuje se, ispadne prihvati dug i onda duguje, a to što duguje je nešto nevidljivo što postoji samo u njegovoj glavi. Takvi su dugovi prema naciji i državi, bar ovde i nikako da ih isplatimo, mi pristojni civilizovani ljudi od reči, jer to izgleda tako ide, dugove plaćaju ljudi od reči – lažljivcima, a kome bi drugom.

A kako neko ko drži do reči može ostati častan, spasiti obraz i vratiti dug nekom lažljivcu. Pogledajte samo koliko su nas ti lažljivci koji se sve pitaju već zadužili, kažu u ime države, ali neće države vraćati dug, već ljudi.

Tako ti to ide ovde, jedni ljudi prave dugove i bogate se na njima, drugi ih vraćaju i sve su siromašniji. A opet ti isti siromašni ljudi kažu, „ćuti, sad je bolje, bolje da nam uzmu novce nego kao pre, seti se i gore je bilo…“ A ja se sećam, da je nekad bilo i bolje, pre dužnosti i duga, ali sve je manje onih koji još misle na ta vremena i sve je više tmurnih slutnji…

Tako ti to ide ovde, jedni ljudi prave dugove i bogate se na njima, drugi ih vraćaju i sve su siromašniji. Zašto – prihvatili su dug, onih drugih, što o njima ni malo ne vode računa, što znaju da zapodenu kavgu, al niti znaju, niti hoće da ostanu kad kavga eskalira. A tako je puno puteva eskalacije i tako su slabo predvidljivi. Jednoga dana zatekneš se u šumi i neko puca na tebe i ti se braniš, a siguran sam da tom nekom sa druge strane šume perspektiva izgleda isto, a potpuno drugačije i sve što pristojan čovek tad želi je da preživi i opstane, a to nije lako, a lako se greši i preteruje, a osveta stiže osvetu i bes stiže bol i bol se prenositi poput teniske loptice sa jedne na drugu stranu šume i nikad se ne zna ko će, kad će i zašto zadati konačan udarac. A dug ostaje… i gomila se… i pričati o istini nije dobro ni pametno… jer istina je mnogo, a ko zna kojoj ja pripadam i da li uopšte pripadam…

Kome pripadam ako sam protiv svojih. Ovde se svi preispituju, a omiljena igra je nađi izdajnika. Kad god se nađemo sa prijateljima neprijatelj je tu – uvek u glavi odzvanja ona teška reč „neko od nas nije naš“. A teška reč ubija. I valja se pokoravati. „Ne štrči“, govorili su mi dok sam bio mlad – posle se ne sećam – ničeg, a i to ništa želim da zaboravim. „Ne štrči, pokori se“, kažu i ljudi se pokore – tuđoj volji, a onda negde uz put izgube i svoju, i začude se posle kad je, ako je, sretnu.

Možda zato zvuče neuverljivo sve ove priče, pričao ih je neko bez volje, u želji da zadovolji volju drugih, jer u njegovoj glavu pokoravanje je izjednačeno sa pripadanjem. A on želi da pripada, želeo je da pripada, a pripadao je svima, a po najmanje sebi. 

 

O umetnicima i idolima – kratak prilog raspravi o klanjanju želji ili ćutanju

 

Rekao sam i odmah zažalio što sam progovorio. Može li reč oduzimati svaki odnos sa anonimnošću i tišinom. Zar reč ne postoji u dubini svesti i vreba u potaji na trenutak kad će se osloboditi, bez da o tome mnogo znamo. Zar reč nije samo prethodnica objave onoga o čemu mislimo i čemu se nadamo. A opet, možda reč koja beži želi nešto drugo, možda da opiše zaljubljivanje, nešto tako neuhvatljivo i varijabilno, a jako, poput vetra koji podiže i spušta jedra..

Da li je ljubav vetar, a život more i jesam li ja kapetan za kormilom moje sudbine, ili je to samo privid… jer, niti imam jedrenjak, niti se on zove sudbina, a ako bi i pratio logiku ove misli, pre bi za jedrenjak izabrao telo, a duh postavio za kormilo, a opet, poznato je da se duh slabo opire sudbini i da ga ta zla kob nikad ne napušta i da se zavodnički poj Ninfe čuje u osami srca jače od bilo koje druge želje…

Postoji taj trenutak kad sudbina pobeđuje volju, glas koji se ne čuje, a opet sledi, jer je opojan poput  obećanja zrelog vina – jer, onaj koji ga prati upoznaće osmeh i radost i videti lice Ninfe, a možda i same Venere što uzdiže se iz tišine mora i naginje ka očajniku, nesvesnom svog očaja, baš taj trenutak transformacije kada se upoznaje radost. Kažu to je trenutak kada se pogledi spoje, pa zaigraju, a srce ispuni radost i osmeh se pojavi, i ne spada, uprkos svemu i uprkos svima…

Postoji taj trenutak kada se zaljubljujemo, a često ga nismo ni svesni, bar ne tad kad se dešava i kad nas guta…

Zaljubljivanje je nešto što se odvija podmuklo i na prepad, rekao bih, posebno prvi put. Tad uglavnom, većina nas, još se nije svikla na smicalice sudbine i njen običaj da se poigrava životima, licima i dušama koji su joj povereni na milost. Neki kažu da je zaljubljivanje deo milosti koju nebo daruje smrtnicima kako bi lakše pregurali dan. Kažu da je objava, a da je srce samo vernik koji je parati… ali šta bi opet o tome jedan nevernik i ateista mogao da zna…

Ko zna, možda… Svakako nije na meni da sudim… Imam svoje iskustvo i samo njega, a to nije dovoljno za bilo kakvu objektivnost – zato ću ćutati i neću prkositi mudrim rečima mudrih glava koje su se u ovo pitanje razumele zasigurno bolje nego ja.

Zaljubljivanje – ono prvo… mada je svako prvo i neponovljivo, ali postoji jedno pre svih, pa ću ga zvati prvim, samo zato što se tako namestilo na vremenskoj osi. E to zaljubljivanje.

Nisam bio ni svestan da se nešto menja, ni zašto se menja… Sećam se samo da je odjednom tišina promenila značenje i da sam umesto o stvarima do kojih mi je bilo stalo, počeo da mislim, ne, pre da maštam, o njoj, o kojoj skoro da ništa nisam znao. Nije da se nisam potrudio da saznam, nego više sam voleo da sam izgradim svoj lik – idol, kojem ću se klanjati. A zaljubljivanje je upravo to – klanjanje idolu kojeg gradimo raznim misaonim konstruktima i što više mašte imamo, veća je ljubav i lepša.

Ponekad, a ima takvih mašti, osebujno bogatih i razigranih, postoji opasnost od razočarenja u susretu sa realnošću. Većina takvih, a pretenciozno, ili ne,  sebe bi uvrstio u ovu grupu, strahuje od susreta sa realnošću i u tom strahu gradi neverovatne likove i zaplete, koji će uz malo sreće pronaći svoj put u neku pesmu, film ili kavu pisanu reč.  

Da li su ninfe i suđaje, ili možda furuje pronašle svoj put… da li su izašle iz mene i ulile se u nešto od onog što sam radio… ne znam… Neki kažu tako funkcioniše svet. Nisam dovoljno stručan da o ovom sudim, a ni ne želim. Znam samo da još čujem pesmu, nerazumljivu i daleku. Možda je to Urd peva nad kolevkom… Ko zna, a možda je to samo odjek jednog dalekog vremena, talas nepojmljivog koji me sa vremena, na vreme, zapljusne… i znam da se onda osetim poput obale o koju je udarila morska pena, ista ona u kojoj je rođena Boginja koja je pomutila umove… i one na nebu i one na zemlji…

I teško je ostati ateista i čvrsto sa nogama na zemlji kad te zapljusne taj talas…

I šta onda činiti… kako mu se prepustiti, a zadržati deo sebe… Tu mudrost još nisam savladao. Opet, za sve ove godine nešto sam naučio – ne vredi se opirati uzbuđenju i pozivu koji dolazi iz dubina koje nam nisu dostupne… jer iz tih dubina uvek dolazi nešto očaravajuće u šta ćemo se zaljubiti i čemu ćemo se prepustiti… bilo da je to praćeno nekom osobom, sazdanom od krvi i mesa ili čistog duha…

Čovek nikada ne može naučiti dovoljno da se odupre porivu i u stanju je zaljubiti se u svakom trenutku, zato je besmisleno pružati otpor ovom porivu i bolje je prepustiti mu se. Evo ja na primer, danas, ne postoji ništa što sam, u ovim godinama, spreman prihvatiti da radim, a da u to bar malo ne budem zaljubljen u ideju koju želim pretočiti u delo… ako ona u sebi krije idola kojeg sam prethodno izgradio, pa čak i ako je on iz ovoga, a ne onoga sveta, to mi ni malo ne smeta… i puno je takvih idola, skrivenih u sećanjima na ranu mladost i poneku zabranjenu ljubav u onome što vidimo kao proizvode rada mnogih ljudi oko nas… ostaću nem na imena tih idola iako ona zasigurno odzvanjaju u glavama idolopoklonika… nisu mi poznata ta imena… ostaću nem na porive duha, kažu, tako nalaže pristojnost… kažu bolje tako… jer ko zna do kakvog bi sukoba došlo kada bi prećutne zakone pristojnosti sveta prekršili… o nekim golicljivim mislima zasigurno je bolje ćutati… iako i to ćutanje dosta govori… onima koji znaju slušati tišinu… a biće da je puno takvih na ovom svetu… bar ako je suditi po delima velikih umetnika… i intrigantnim pričama o inspiraciji koja ih je vodila…

 

Ironična epska poezija

 

Već neko vreme opseda me priča o robotu koji odlazi na svoj grob i tamo pali sveće. Nakon što je ispoštovao sve obredne rituale i vratio se kući sedi u uglu svoje sobe i razmišlja o prolaznosti i besmislu života. Bio bi ovo dobar početak priče koja bi mogla prerasti u roman u kojem bi radnja glatko tekla uz tek nekoliko zanemarljivih prepreka koje bi bile krunisane saznanjem o pređašnjem životu osobe pohranjene, ali još žive u robotu. Sam izbor motiva pomalo Borhesovski pomalo potaknut digitalnom transformacijom pojma smrti, a pomalo nametnut zahtevima moderne pop kulture na prvi pogled teško da bi funkcionisao u nekom normalnom društvu. Ali mi nismo normalno društvo i ovakvi obrti nisu nešto preterano neuobičajeno i daleko od svesti prosečnog konzumenta sveta video igara koji sada izgleda prevladava ako ne u realnom onda u virtualnom okruženju. Nije teško ni zamisliti okruženje u kojem bi se smestila priča u realnosti. lako ju je smestiti u Diznilend, dakle u našim uslovima, na Zlatibor, u pomerenoj realnosti, koju najbolje oslikava Basara, opet na Zlatibor (uostalom sličnost sa Diznilendom i pojava davno umrlih narodnih heroja na ovom području odavno je već deo njegovog opusa). Naravno, zli jezici postavili bi pitanje kako, ako ovakav robot i postoji on sigurno nije sa Zlatibora, on je tu samo došao na odmor (i možda ostao duže nego što treba, ali on zasigurno nije autohton na ovom prostoru) treba dakle, robotu naći neko drugo početno ishodište, a jedno se prosto nameće – Beograd na vodi i njegova Mordor kula koja se uzdiže nad nekadašnjim pristanišnim vezovima za brodove na čekanju za istovar. I tu stvar ne staje – naime robot je idealna metafora otuđenosti i pada u besmisao koji je stalno prekidan nekim novim signalima – priča nije i ne mora biti linearna, ali ne mora pratiti ni zakone sledstvenosti – uostalom logično je da bude pisana u obliku interaktivnog stripa /igrice, a u svetu mobilnih igara normalno je da se pažnja smanjuje i prekida novim signalima na svaka tri minuta pa što da ne. Usotalom što da ne, robot i otuđenost – nije li neko pametan jednom rekao da je možda lakše menjati svet nego biti prisan sa istim – pa što bi onda iko morao biti prisan sa glavnim likom – nek ostane otuđen. Dobra stvar u celoj stvari, ako je ovo uopšte stvar je da pravila logike ne sprečavaju da narator u nekom trenutku dobije upalu mozga pa priča postane teška za praćenje, ali što da ne – nije li Vudi Alan već ispipavao ovakav koncept – pa što ga ne pretočiti u delo. Ne znam možda sednem u ugao moje sobe i napišem ovaj apsurdni uradak, a možda i ne. Brine me, naime, kako bi čitaoci reagovali na ovakav tekst ako kojim slučajem svet doživi nuklearnu apokalipsu i igrom slučaja baš taj tekst preživi. Šta bi ljudi /roboti pomislili u kakvom teatru apsurda smo zalutali, posebno kada se sazna ko je robot i zašto kao svi normalni roboti svog vremena ne ide u šetnje pored reka koje su zarobljene u cevi kako bi se obezbedilo da rade male hidrocentrale koje su robotima od nasušne potrebe za postojanje i kretanje. I što kao svaki pošteni vlasnik male hidro centrale ne ide na kafu pored jezera pretvorenog u plitki bazen okružen neukusnim kafićima u kojima oni sa dubljim džepom beskonačno dugo sede ispijajući svoj petnaesti makijato zagledani u ekrane svojih telefona. Uostalom ako je toliko asocijalan i želi da se ponaša drugačije od drugih što nije otišao na Kopaonik i tamo glumio ludilo, kako to već radi sav normalan i pristojan svet. Ostaće doduše ne izrečeno da se robot užasava grinja, virusa i ostalih bacila, da ne može da podnese ideju da nosi masku i da su zapravo mere kriznog štaba bile presudne da ga narator sa upalom moždane ovojnice a možda i kojekakvim drugim mentalnim nedostacima smesti upravo na Zlatibor. Eto to mi se mota po glavi već neko vreme – koje ne znam tačno, jer mi je pregoreo čip za sinhronizaciju sa srednjeevropskim vremenom pa sada često ostavljam pogrešni vremenski pečat na svojim mislima… o da ne znam jesam li pomenuo… da sam ja robot… al ne bilo kakav… ja sam poslednja generacija robota pisaca obučavana mašinskim učenjem da se prilagođavam zahtevima tržišta, posebno zahtevima Netflix platforme. Kad budete čitali ovaj početni scenarijo ja ću već znati šta da izmenim pa da dobijemo hit koji ćemo snimati na nespecifičnoj lokaciji i ponuditi vam kao seriju već sledeće godine. Zato, ako vam je stalo do kvaliteta priče obavezno je pročitajte i komentarišite pa da vidimo šta da se ispravlja u scenariju koji kao što rekosmo još nije napisan… ali takav vam je taj digitalno transformisani svet… prvo mvp pa onda pravi proizvod… mora da se zna red… kako bi inače ova priča mogla drugačije da funkcioniše…