Mihael Komnin
Narikače, žene slobodnog duha
Koje cvili pod nebom
Koga sad oplakuju?
Sad kad te nema, brate moj
Za kim plače nebo?
Za kim uzdišu srca tebi odana?
Ljubavnik, žustar kao džez
Davno oplakan, odmara pod korenom čempresa.
S njim usnuo san o Romeji,
Uspavan, nema ko da ga podigne.
U lakrdiju konačno pretvoren
Polet uzvišeni, što davno ispuni moju dušu.
Ponekad mislima oduzet, um ga čuje
I poželi tada, svu snagu što ima
U duši svojoj, da prenese
Onom što još čuje glas
Koji drugi ne čuju.
O čemu šapuće, o kom peva
To još saznali nismo
Samo znam da ga čuh
I da mi dušu dodirnu, mekano…
Besmisao
Političar kojeg obožavaju
Oni koje on prodaje.
Diler nade i lažne istorije
Besplatno nudi opijate sa TV ekrana.
Ne verujem, ali čemu sve to,
Taj poriv odupiranja
Sada kada je ionako sve odavno gotovo.
Menadžer željan sitnih uzbuđenja
Što lako se konvertuju
U dolar, spermu ili krv
Uverava te u progres
Ukoliko mu se predaš i prodaš.
Cena niska i drugi su na prodaju…
Ponekad kažem sebi
Odoh da se prevaziđem
Pa ne odem nigde…
Osećam se zaglavljenim.
Osećam glib koji me sputava,
Ali nikako da ga jasno vidim
I učinim nešto da se iz ovog gliba izvučem.
Postajem sličan svetu koji me okružuje.
Roditelji i klinci lože se na nasumičnost
Sanjaju da će dečaci postati poznati fudbaleri
Zaraditi brdo para
Koje neće moći da potroše za života…
Navijač popularnog kluba
Nesposobnog da uđe u viši rang
Sanja novu klubsku himnu
i nov himen i ne bi dugo da čeka
Svet se pretvorio u mesto traženja brzog zadovoljstva
Kako?
Zar je bitno?
Danas nije vreme za čekanje
Strpljivost je prezrena
Kažu - nigde ne vodi…
Do đavola sa onima koji su gradili Vavilonsku kulu
Do đavola sa predstavama raja
Sa lažnim prikazima večne sreće.
Sreća ne postoji
Samo zadovoljstvo
A ono je varljive trajnosti.
Raj je kreacija apstrakcije
Raj ne postoji, samo umišljaj
Pakao ima toliko puno oblika
Po kojima tumaramo u nadi za spas
Koji ne dolazi.
Kome bi uostalom spasitelj mogao doći
Kad od svih je prezren
On koji čita skrivene misli
Kadar je čuti palacanje zmijskih jezika u nama.
Čovek koji ne veruje u boga
Uvek mu se nada, kad predoseti nevolju
Ili sud strašni što ga čeka…
Suviše lenj da razumem apsurd
Ili mu se suprostavim
Živim na auto pilotu
Pokušavajući da ne razmišljam
O ništavilu koje mi se približava…
Dugo sam udisao strah
I on je ostao u meni
Dugo pošto sam ga prestao konzumirati…
Strah je tu. Strah ostaje.
Život svodi na banalnost
Sve dok ga ne potroši
Na šta ga troši – nije bitno
Bitno je trošiti
Samo dok trošiš ti si živ
Zar to ne poručuju
Svi ti oglasi i reklame
Sa TV ekrana.
Bitno je trošiti
Imati sve i odmah.
Sve ostalo je laž
I komunizam i štednja i ekologija i svest
Sve je laž, sve sem potrošnje
Samo je ona večna (istina).
Balavac u četrdesetoj
Prvi ozbiljni posao dobio u pedesetoj
A te godine počinje rat
Koji su dugo najavljivali,
Pa na njega zaboravili,
Ali eto ga – sada je tu
I on tu ništa ne može…
Neonke menjaju LED
Naftu, solarni paneli
Postoji li još neko proročanstvo
Koje sam jutros trebao da progutam
Na štek srce, pre pranja zuba
I redovnog pražnjenja debelog creva.
Zapitam se ponekad ko je ukrao dušu kasabi
Onoj, kojoj se vraćaju moja sećanja
Na neki sretniji život…
Menadžeri, tajkuni, političari
Još recituju napamet naučene fraze
Koje im je na listu papira
U večernjoj školi, napisao
Davno zaboravljeni učitelj
Koga se sad svi stide
A izgleda da se on najviše stidi
Onoga što je stvorio
I za šta je živeo…
O kako je lako kročiti u pakao
Potonuti na dno sopstvene duše.
Jednom sam imao dušu
Ne znam šta se desilo sa njom
Sada je nemam
Ili je bar ne osećam…
Neverna otišla je nekom drugom
Da je kinji, udara
I posipa izmetom svakog bogovetnog dana…
Ovo mesto što za sebe tvrdi
da nije kasaba, već prestonica,
mesto beznađa u kojem trošim dane,
obiluje čudima…
Matematički genije vaskrsava u folk pevačicu
Sokrat se budu kao starleta
Narodni heroji, prevrću kontejnere
U potrazi za hranom…
Čujem palacanje jezika
I promukli glas slepog starca
Kako se smeje
Dok sedi na poslednjem stepeniku svratišta
Čekajući neku dobru dušu da mu udeli obrok.
Još jedan dan odlazi u bespovrat
A ja još nisam stigao ni do pola puta u beskraj
Nemam pojma kuda bi trebao da idem…
Neki pesnik kaže
Osećaš besmisao čoveka
Osuđenog na sebe
Na sve to, ja samo ćutim…
Justinijan
Jedan pastir postaje vojnik
Sposoban je da vodi ovce i ratove
Al slabo rečiv
Nedovoljno kadar da hvali lepotu
Za kojom žudi
Nalazi izgovore
S podsmehom i gorčinom
Gleda glumce i one što glume senatore
Sluša njihove besede
Lažna obećanja i ulagivanja
I gleda kako njima odlaze sve zasluge
Kako moć, novac i slavu žude prigrabiti
I kako im se bezočno lepota podaje
Dok on odlazi u rat
Da je brani od neprijatelja i zlobnika
Prepuštajući je istom takvom kod kuće
Ako je to uopšte njegova kuća
Ako je ikada bila njegova
Ili je njegovo samo bilo da je brani
Od onih što su sličniji njemu
No što su oni koje brani