Istina
Ljudi nisu na visini ideja koje nose.
Ima li boljeg dokaza za to od političara i pijanih gostiju okolnih kafana petkom uveče.
Još jedna istina – ovi potonji su mi draži.
Praznina u koju bespomoćno bacam reči koje ne pomažu
Baklan je zemlja usmene tradicije
Mesto gde se reč prenosi kroz vekove
Kao zavet – sa oca na sina
Balkan je zemlja duhovno načetih ljudi
Gde svako pokušava da razotkrije pukotinu
U onom drugom
Jer on je drugi
I upravo zbog toga mora biti razoren
U param parčad razbijen
Uništen i zaboravljen
Da ni slučajno ne podseća
Na zajedničko poreklo
I podvojenost koja živi u nama
Kroz reči izražavamo svoju tegobu
Koju nema ko da čuje
Nebesa su gluva, zvezde slepe – za nas
Ispunjeni gorčinom režimo na vetar
Lajemo na zvezde
Plačemo nad pukotinom koja zjapi u nama
i ništa ne govori da će se ovo promeniti…
Moja generacija
Idemo ispred sebe – govorili su oni ispred nas.
Iza sebe ostavićemo pustoš – rekli su oni koji su najbolje videli stvari među nama.
Istrošili smo polet i zanos jedne generacije, a da nismo osetili blagodeti stupanja na scenu.
Vodili smo uzaludne ratove. Trošili na bezvredne sitnici koje nisu mogle da nas zasite. Danas nas je tako malo, premalo, da odbranimo naš svet ili način života. Od skakavaca. Političara. Nesrećnih migranata kojima je sila prirode uzela sve sem želje za životom.
Ovo nije završni račun, al stigli smo na pola puta… i šta sad… kud i kako dalje…
Hoćemo li ikada dorasti svoje dečije snove.