уторак, 24. октобар 2023.

Praznina u koju bespomoćno bacam reči koje ne pomažu

 

Istina

 

Ljudi nisu na visini ideja koje nose.

Ima li boljeg dokaza za to od političara i pijanih gostiju okolnih kafana petkom uveče.

Još jedna istina – ovi potonji su mi draži.

 

Praznina u koju bespomoćno bacam reči koje ne pomažu

 

Baklan je zemlja usmene tradicije

Mesto gde se reč prenosi kroz vekove

Kao zavet – sa oca na sina

Balkan je zemlja duhovno načetih ljudi

Gde svako pokušava da razotkrije pukotinu

U onom drugom

Jer on je drugi

I upravo zbog toga mora biti razoren

U param parčad razbijen

Uništen i zaboravljen

Da ni slučajno ne podseća

Na zajedničko poreklo

I podvojenost koja živi u nama

 

Kroz reči izražavamo svoju tegobu

Koju nema ko da čuje

Nebesa su gluva, zvezde slepe – za nas

Ispunjeni gorčinom režimo na vetar

Lajemo na zvezde

Plačemo nad pukotinom koja zjapi u nama

i ništa ne govori da će se ovo promeniti…

 

Moja generacija

 

Idemo ispred sebe – govorili su oni ispred nas.

Iza sebe ostavićemo pustoš – rekli su oni koji su najbolje videli stvari među nama.

Istrošili smo polet i zanos jedne generacije, a da nismo osetili blagodeti stupanja na scenu.

Vodili smo uzaludne ratove. Trošili na bezvredne sitnici koje nisu mogle da nas zasite. Danas nas je tako malo, premalo, da odbranimo naš svet ili način života. Od skakavaca. Političara. Nesrećnih migranata kojima je sila prirode uzela sve sem želje za životom.

Ovo nije završni račun, al stigli smo na pola puta… i šta sad… kud i kako dalje…

Hoćemo li ikada dorasti svoje dečije snove.