субота, 7. октобар 2017.

Prvi put



Prvi put


Kada ju je ugledao pomislio je ako postoji ljubav dozvoli mi da je osetim. A onda je po prvi put u svom životu osetio ljubav. I nikada više ljubav mu se tako brzo i otvoreno nije otkrivala. I on će zauvek žudeti za tom navalom osećanja, koju je osetio samo tad kada je prvi put osetio ljubav.


Ako postoji ljubav


Imala je krupne tamne oči i uznemireni pogled srne. A on je bio premlad za ljubav i želeo joj se reći: „Ako postoji ljubav, dozvoli mi da je osetim.“

Nije rekao.

U tišini nastavili su da gledaju jedno u drugo puštajući svojim pogledima da se miluju…

i ljubav ga je dodirnula…



Ponešto o prošlosti


„Kada prošlost pozove, nemoj podići slušalicu, nema ništa novo da kaže“, rekla mi je. Poslušao sam ovaj savet i nisam se javljao.

Godinama kasnije bez ikakvog vidljivog razloga zapitao sam se da li sam dobro shvatio svoju prošlost – da mi nešto nije promaklo. Ona me više nije zvala – prošlost, a ja sam se ipak preispitivao, na kraju krajeva možda je sve bilo do mene – možda sam ja taj koji je nije razumeo… ili nije možda razumeo sebe… ali to više nije bitno… jer u pitanju je samo prošlost – i tu tačka zamenjuje tri tačke. 



Samac


Niti voli, niti je voljen, a izgleda da je voljan da tako i ostane.

Stalno je sam.

Samo se stara majka još pita kada će to da se promeni.


O bajkama za odrasle

Bajke su snovi, nisu laži, zato nikada ne govorite da vam političari pričaju bajke kad vam obećavaju da će vam biti bolje zbog nečega što su oni uradili. Ako vam i bude bolje biće to samo vašom zaslugom. Sve što treba da preduzmete da bi vam bilo bolje je odgovornost za vaše živote. Onda vam niko neće pričati bajke, sem ako ste dete… ili što je ređi slučaj, vaš ljubavnik ima dosta mašte i trudi se da je koristi tako da vam ulepša život…
 

 

среда, 4. октобар 2017.

Kad sam sa tobom



Kad sam sa tobom


U tvom prisustvu osećam sebe i želim tebe. Tad oživim.

I živim brzo i strasno, i posvećen sam trenutku, i tebi, i želim da magija nikada ne stane, da ne nestane i da nastavim da živim u čarobnom svetu koji mi otvaraš…

I tada te prepoznam i shvatim da je tvoje ime magija, a da su sva druga imena alijasi pod kojima se skrivaš i kojima me sebi dozivaš…


Oslobađanje


Oni koji su učestvovali u ratovima za slobodu, sada nose okove. I ne brine ih što ih skupo plaćaju, već da ih ne zaborave. I ne idu nigde bez njih. I kažu da im trebaju. I da ne mogu bez njih, a ne shvataju da nose okove.

Oni koji su se borili u ratovima za slobodu, izgleda da nisu mogli da je shvate. Slobodu – za koju su se borili.

Možda će kada prestanu sa sobom nositi telefone kod god da krenu uspeti da je shvate. 

I možda ćemo tada sa njima moći razgovarati o oslobođenju…

Onom ličnom… onom koji je preduslov za istinsku slobodu…

I možda će se po neko od nas osloboditi okova društva koje smo stvorili.

I loših navika…




Čuvanje uspomena



Pitali su me zašto tako malo slika imam, zašto kada se nađem negde nikada ili retko kad posegnem za aparatom i ovekovečim neki trenutak. Odgovorio sam da je to zato što želim da se sećam – da pamtim trenutke koji mi se dešavaju. Bili su mladi, dovoljno mladi da odrastu uz moderne tehnologije, to što sam im govorio nije im imalo puno smisla. Nisu me razumeli. Zato sam im dao savet – jedini koji sam mogao… o tome kako se stvaraju uspomene…

Ako hoćete uspomene isključite telefone, ostavite na stranu aparate i kamere. Otvorite oči i gledajte. Pratite svetlosti i senke. Radite to očima deteta koje ste bili i koje je još tu negde u vama. A onda zatvorite oči i slušajte… poj ptica i žuborenje vode, uzdahe, viku… Udahnite i pustite mirise  u sebe – njih ćete se uvek sećati… i pamtite…


O građenju pakla… i graditeljima...


Pakao je sagrađen komad po komad, ciglu po ciglu podignut, oko tebe, i drugih, a ti samo hoćeš da ga srušiš. Kao da se pakao može srušiti, kao da se može razaranjem uništiti… A nikome na pamet nije palo da spreči gradnju… da je zabrani… da učini bilo šta… ili da bar spreči da u sopstveni pakao, svojom rukom podignut, bude zazidan…

Možda je to usud čoveka, ali gde je tu slobodna volja… i gde je razum…

Zar ne shvatamo da se biblijska priča o padu ne završava izgnanstvom iz raja… već naporom običnog čoveka da sagradi pakao u kojem će ga mučiti… i u kojem će on mučiti drugog čoveka… ili nam to možda nije bitno…

… i šta to govori o nama…


Glas


Previše toga nas povezuje da bi sakrio svoje misli od tebe prijatelju. Znam da se brineš za mene i da noćima strepiš nad sudbinom koja bi me mogla zadesiti. Znam da ti nije lako. Ali znaj da ni ja olako ne prihvatam sudbinu i glas koji me vode. Svestan sam i gde će me odvesti, ali ja sam se pomirio sa sudbinom i sada je pratim zbog obećanja koje mi je dala.

Našao sam način da izgovorim ono o čemu maštaju mnogi. Našao sam način da artikulišem snove. Ja ne kažem ništa novo – prosto unosim jasnoću u nedorečenim pitanjima koja nas muče. Nije li to uzrok svih naših pobeda i razlog zašto ovaj glas prate mnogi.

Kažu da bi trebalo manje da govorim  - to ne mogu. Nemam prava da ćutim.

Ovaj glas – nije li to razlog što obični pristojni ljudi marširaju sa nama… što su uz nas… i ko sam ja da im ga uskratim… ako je odlučio da progovori kroz mene, tu sam da govorim u njegovo ime… koje god ono bilo… kako god ga ko od nas nazivao…tu sam da širim njegovu reč… i glas razuma…