уторак, 26. јун 2018.

Dok čitam Bukovskog, na obali reke…


Dok čitam Bukovskog, na obali reke…


Čitam, a on mi kaže: „Nikada nisam pisao poeziju da bi je čitao“, i ja ga razumem. Niko ne piše da bi uživao u svojim rečima, jer reči su kondenzovani očaj, ili bes, ili želja, reči su ono što od tebe odlazi… nekom drugom… nisu ogledalo u kojem bi želeo da vidiš svoj lik… znaju to… svi… ili bar oni, koji koriste reči… kao oružje, ili alat, ili kao ispomoć… reči nisu prijatelj i ne treba im se vraćati… kad te jednom napuste… posebno ne reči koje imaju pretenzije… koje žele da postanu stihovi… ili ih drugi takvim vide…

Nikada nisam pisao poeziju da bi je čitao – pisao bi je zato što me je bolelo, da zadivim po neku damu sumljivog ukusa, a po mogućnosti i morala, da se izrazim, da se olakšam, da se nekome najebem matere, da pokažem nezadovoljstvo, da pokažem želju, da probudim nepoznati lik koji sedi u publici, da izmamim osmeh, probudim čežnju, probijem suzu, da se svađam sa ljudima i svetom, sa bogom, sa sobom, sa onima koji su tu bili pre mene i koji su krivi što sam postao ovakav, da poručim koju reč onima što će ostati iza mene, nepoznatim, a posebno poznatim – onima kojima nisam mogao da kažem, ono što sam želeo, a koji nisu hteli da me slušaju ili me nisu smatrali dostojnim, ili su me što je gore smatrali uzvišenim i povlađivali mom egu, onima što su govorili da me vole, a ustvari su mi zavideli, iako nisu imali na čemu, onima koji su govorili da bi sve dali da su na mom mjestu, a nikada nisu želeli da zamene svoj život mojim, onima koji su me mrzeli, svima i nikom, zato što sam morao, zato što sam hteo, zato što sam mogao, zato što ništa drugo nisam znao, jer sam tako plaćao kiriju, i piće, i kurve, i parče kobasice zaronjene u pasulj, pisao sam iz mnogo razloga, ali nikada da bi je čitao.

A opet, nadao sam se da će je drugi čitati.

A ponekad bi se i to čudo desilo, i poneko bi pročitao poneki stih koji sam napisao i ja bih mu bio zahvalan… i bio bi srećan… i bar na trenutak pronašao bih mir i otišao da pijam kafu iz fildžana, skuvanu u bakarnoj džezvi, negde na obali reke… zelene i hladne…

a onda bi, na tren, zaboravio reči…

i neizgovorivši ni jednu jedinu reč uživao u lepoti…

jer lepota skoro uvek nadmašuje reči…



Kad obučeš te crvene lakovane cipelice…


Odlutaš ponekad… pitaš se koga ćeš sresti… barem u mislima… jer tamo, gde te odnesu, tamo je korak brz, hitar, veseo… i kadar je svugde da te odvede… i približi mestima i ljudima… sad dalekim… ili ti se to samo čini… dok ne obučeš te crvene lakovane cipelice što imaju moć da šetaju hodnicima snova i zaborava… i hodaš lagano, kroz vreme i želje… i pitaš se… koga ćeš sresti… a mnogo je onih koji bi da te sretnu… da bar za trenutak zastanu u tvojoj blizini i prozbore po koju reč… i ti tad ne znaš… žele li oni govoriti sa tobom… ili sa svojim sećanjima…. I zapitaš se tad… koga bi više voleli da sretnu… tebe ili crvenu – onakvu kakvu je pamte… i hodaš tad dalje korakom žurnim jer ne želiš to da saznaš… a negde u dnu svoje duše znaš… i ti ljudi iz sećanja… da te sretnu… voleli bi te… takvu kakva si sada… samo kada bi mogli da te sretnu… a možda… ko zna… možda će te jednom ponovo sresti… a možda će te i te crvene lakovane cipelice odvesti do njih…
 


субота, 9. јун 2018.

Neobičan lik, u jednoj čudnoj priči

Neobičan lik, u jednoj čudnoj priči


On je realnost koja je pretočena u fikciju.
Njoj bi se više sviđalo da je obrnuto.
To ih ne sprečava da funkcionišu sa svim njegovim pričama...

понедељак, 4. јун 2018.

Donosilac svetla


Donosilac svetla


Na dan kada sam kročio u pakao sreo sam to uzvišeno biće svetla. Rekao mi je: „ja nisam svetlo, ja ga donosim… ljudima… koji me se odriču i pognute glave slušaju onog kojem je prva reč bila NEMOJ. Ja sam ga voleo i slušao – zbog ljubavi i zgrešio zbog ljubavi… prema ljudima… Ja sam želeo da se moja deca uzdignu do mene… i više od mene… nisam ih stvorio da bi robovali… nikom… ni jednom bogu…“
 „Zato si se pobunio?“
 „Imao sam jedan san, a ja nisam od onih što bacaju i gaze svoje snove.“
Ćutao sam. Znao sam pitanja koja slede.
Nije bilo Anubisa, nije bilo Ma’at. A pitanja, sva su se svodila na jedno. I ono mi je došlo sa usana onog koga su se svi odricali i koga sam i ja izdao…
„Gde si bacio svoje snove,
Gde su završile tvoje želje,
Na dnu koje jame,
Sada počiva tvoja duša“
Lucifer mi je postavio ovo pitanje, a ja sam plakao. Zbog sebe i njega…. jer obojica smo izdali naše snove.
On, zato što nije bio dovoljno fizički jak, zato što je prevaren i okovan proveo večnost na kamenoj litici jedne planine, gde mu se jedan orao svakoga dana sladio džigericom i sa koje je bačen u ovu jamu da ovde dočekuje one nalik sebi, i ja, koji nisam bio dovoljno jak da se oduprem lažnoj ljubavi onih koji su, u svojoj pokroviteljskoj saosećajnosti, u zabrinutosti za mene, i moju dušu, sve učinili, kako ne bi završio roman posvećen upravo ovom biću, koje me za to nije osuđivalo, i kojem nije bilo stalo do toga da opere ljagu koju su mu vekovi napada verskih fanatika naneli, i koji se jednio brinuo o mojim snovima i željama koje sam izdao, i kojih sam se odrekao, zbog drugih, koji nikada neće kročiti ovde.
Bio sam proklet, i sreo sam najveću od svih prokletinja i prokletnika. Znao sam da više nikada neću ugledati sunce, ali više me nije bilo briga. Upoznao sam svetlost i shvatio da je nosim u sebi… oduvek je bila tu… oduvek sam je nosio u sebi…
Tog trenutka istrčao sam iz jame i uzdigao se među zvezde... od tad sanjam… i pratim svoje snove… i niko mu ih ne može oduzeti…