Donosilac svetla
Na dan kada sam kročio u pakao sreo sam to
uzvišeno biće svetla. Rekao mi je: „ja nisam svetlo, ja ga donosim… ljudima…
koji me se odriču i pognute glave slušaju onog kojem je prva reč bila NEMOJ. Ja
sam ga voleo i slušao – zbog ljubavi i zgrešio zbog ljubavi… prema ljudima… Ja
sam želeo da se moja deca uzdignu do mene… i više od mene… nisam ih stvorio da
bi robovali… nikom… ni jednom bogu…“
„Zato si se pobunio?“
„Imao sam jedan san, a ja nisam od onih što
bacaju i gaze svoje snove.“
Ćutao sam. Znao sam pitanja koja slede.
Nije bilo Anubisa, nije bilo Ma’at. A pitanja,
sva su se svodila na jedno. I ono mi je došlo sa usana onog koga su se svi
odricali i koga sam i ja izdao…
„Gde si bacio svoje snove,
Gde su završile tvoje želje,
Na dnu koje jame,
Sada počiva tvoja duša“
Lucifer mi je postavio ovo pitanje, a ja sam
plakao. Zbog sebe i njega…. jer obojica smo izdali naše snove.
On, zato što nije bio dovoljno fizički jak, zato
što je prevaren i okovan proveo večnost na kamenoj litici jedne planine, gde mu
se jedan orao svakoga dana sladio džigericom i sa koje je bačen u ovu jamu da
ovde dočekuje one nalik sebi, i ja, koji nisam bio dovoljno jak da se oduprem
lažnoj ljubavi onih koji su, u svojoj pokroviteljskoj saosećajnosti, u
zabrinutosti za mene, i moju dušu, sve učinili, kako ne bi završio roman
posvećen upravo ovom biću, koje me za to nije osuđivalo, i kojem nije bilo
stalo do toga da opere ljagu koju su mu vekovi napada verskih fanatika naneli,
i koji se jednio brinuo o mojim snovima i željama koje sam izdao, i kojih sam
se odrekao, zbog drugih, koji nikada neće kročiti ovde.
Bio sam proklet, i sreo sam najveću od svih
prokletinja i prokletnika. Znao sam da više nikada neću ugledati sunce, ali
više me nije bilo briga. Upoznao sam svetlost i shvatio da je nosim u sebi…
oduvek je bila tu… oduvek sam je nosio u sebi…
Tog trenutka istrčao sam iz jame i uzdigao se
među zvezde... od tad sanjam… i pratim svoje snove… i niko mu ih ne može
oduzeti…
Нема коментара:
Постави коментар