понедељак, 20. децембар 2021.

Neizgovoreno

 

Raduj se

 

Dovoljno sam stekao iskustva kroz život i događaje, jer život, priznajem to, običava da se sastoji iz mnoštva čekanja i malo događaja, da sad shvatam da svet može da postoji bez Boga, ali da bez Đavola nema smisla.

Suočavanje čoveka sa neprijateljem oslikanim kroz portret Đavola  generiše smisao postojanja ljudskog bića – čak i kad Boga nema. Spravom možemo debatovati o tome ko je i kako stvorio svet, pa i to da li je on sam proizveo sebe, ili ne, ali razlog njegovog opstanka možemo naći samo u smislu ili uverenju da smisao života postoji. Da tog smisla nema svi bismo verovatno izvršili samoubistvo i svet bi prestao da postoji. Stoga samo Đavolu možemo zahvaliti na tome što još postojimo, što se nismo samodokinuli i što život bar na tren može proizvesti sreću i osetiti radost. A ima li išta uzvišenije i srcu bliže od radosti – i trenutka kada je osetimo.

 

Istina koje nema

 

Misleći čovek piše poeziju koja prevazilazi neposrednu stvarnost.

Svetina čita novinske članke koji pretenduju da budu izveštaj o stvarnosti.

Reklame i propagandisti oblikuju stvarnost, ili bar umišljaj o njoj.

Želim da verujem da istina postoji, tamo negde, daleko, gde želja za interpretacijom i umišljaj prava na tumačenje ne mogu da je dotaknu.

Želim da verujem da je kadra da se odupre mojoj potrebi da je preoblikujem po sopstvenoj volji.

Želim da verujem da još može da ispriča sve što treba reći i da će progovoriti jednog dana.

Zarad svih nas…

 

 Neizgovoreno


Distanca između špekulacije i činjenice je sve u demokratiji. Kada su upitanju sistemi vlasti koji počivaju na populizmu i/ili na masovnoj histeriji, to je mera proširivog područja slobode za interpretaciju koja dolazi od onih delova sistema koji imaju direktnu korist od zloupotrebe koja se odvija (ili bar sprema) iza spekulacije i cena koju će platiti oni kojima je sistem nametnut kako bi njima vladao.

Spekulacija je drugo ime za teoriju (zavere) koju niko nema nameru dokazivati, pa ni voljno ispitati, već samo koristiti kao alat za zbunjivanje i podizanje magle u kojoj se odvijaju ekonomske operacije i poslovi, naoko nevidljivi, jer su  maskirani bukom spekulativnih i nedokazivih izjava.  

 

петак, 17. децембар 2021.

Želim da te dodirnem

 

Želim da te dodirnem

 

Pusta praznina u kojoj posežem za željom, kojom bi da ispunim prazninu i dodirnem tvoj um, ili dušu, ili oboje… i sve drugo… Ono što si ti… Ono što volim i za čim čeznem, iako znam, da zauvek će ostati negde van onoga što sam kadar da dodirnem, da osetim onako kako osećam deo sebe…

Imam li pravo ikada te smatrati svojom ako te nikada nisam dodirnuo dušom, već samo telom – tim oklopom u koji su zarobljene naše duše… i duše svih onih koje smo znali… i koji su nas znali… bar po telu… ako već duše nisu bili kadri dodirnuti…

Jer, kako da duša dodirne dušu, kako um da zapleše sa drugim umom kad ovaj svet ne poznaje tu vrstu slobode…

A baš za njom… tom slobodom… tim dodirom žudi naše ja…

Svakog od nas… Osećam to. Tu žudnju. Tu zebnju i nemoć da se pobedi samoća u kojoj smo zarobljeni na dan izlaska na svet – ovakav, kakav nam je izgleda suđen…

Ograničen… zidovima samoće… poput zatvorske ćelije, u koju bacaju one, osuđene na izolaciju...

Niko nikada nije stupio u samoću drugog bića.

Ni ljubav, ni mržnja, ni požuda, ni radost nisu ispunili prazninu u kojoj obitava duh onih koje smo voleli, mrzeli, strasno želeli, za kojima smo uzdisali, sa kojima smo se smejali…

Ovaj svet je sazdan od praznine i samoće. Naseljen umovima i duhovima osuđenim da se nikada ne dodirnu.

A opet, nespremnim, da se pomire sa ograničenima sveta u kojem su se obreli.

Možda upravo zato… Ja noćas želim da dodirnem tvoje Ja… Makar u telu, u posrednosti osećaja koji ću probuditi u tebi, u želji koju naslućujem iza osmeha kojim se, na moju uzaludnu filozofiju, smeju tvoje oči…

Ko zna – možda te ipak dodirnem rečima…

Bar se tome nadam…

I verujem… da ću te jednoga dana opet dodirnuti svojom dušom… direktno… bez tela kao posrednika…