Želim da te dodirnem
Pusta praznina u kojoj posežem za željom, kojom bi da ispunim prazninu i dodirnem tvoj um, ili dušu, ili oboje… i sve drugo… Ono što si ti… Ono što volim i za čim čeznem, iako znam, da zauvek će ostati negde van onoga što sam kadar da dodirnem, da osetim onako kako osećam deo sebe…
Imam li pravo ikada te smatrati svojom ako te nikada nisam dodirnuo dušom, već samo telom – tim oklopom u koji su zarobljene naše duše… i duše svih onih koje smo znali… i koji su nas znali… bar po telu… ako već duše nisu bili kadri dodirnuti…
Jer, kako da duša dodirne dušu, kako um da zapleše sa drugim umom kad ovaj svet ne poznaje tu vrstu slobode…
A baš za njom… tom slobodom… tim dodirom žudi naše ja…
Svakog od nas… Osećam to. Tu žudnju. Tu zebnju i nemoć da se pobedi samoća u kojoj smo zarobljeni na dan izlaska na svet – ovakav, kakav nam je izgleda suđen…
Ograničen… zidovima samoće… poput zatvorske ćelije, u koju bacaju one, osuđene na izolaciju...
Niko nikada nije stupio u samoću drugog bića.
Ni ljubav, ni mržnja, ni požuda, ni radost nisu ispunili prazninu u kojoj obitava duh onih koje smo voleli, mrzeli, strasno želeli, za kojima smo uzdisali, sa kojima smo se smejali…
Ovaj svet je sazdan od praznine i samoće. Naseljen umovima i duhovima osuđenim da se nikada ne dodirnu.
A opet, nespremnim, da se pomire sa ograničenima sveta u kojem su se obreli.
Možda upravo zato… Ja noćas želim da dodirnem tvoje Ja… Makar u telu, u posrednosti osećaja koji ću probuditi u tebi, u želji koju naslućujem iza osmeha kojim se, na moju uzaludnu filozofiju, smeju tvoje oči…
Ko zna – možda te ipak dodirnem rečima…
Bar se tome nadam…
I verujem… da ću te jednoga dana opet dodirnuti svojom dušom… direktno… bez tela kao posrednika…
Нема коментара:
Постави коментар