понедељак, 18. јул 2022.

Balkanska krivica

 

Balkan

 

Na Balkanu krivica je uvek postajala ponos.

Sram me je priznati ovaj obrazac, ali je veća sramota lagati ili ćutati, o onom čemu ćutimo. Znamo kakvi smo i svi drugi to znaju, ali glas o tome se prenosi šapatom, krišom, da ne naljutimo Bogove i bes njihov ne navučemo – vakat je ćutati…

Ćutao bih da mogu, da me sram ne izjeda… za sve što učinih… i ne učinih… i što oćutah…, a oni za sram ne znaju… Krivica je njihov ponos… vazda je bila… i sva je prilika, ostaće, jer niko da glas podigne, da se pobuni…

Naša krivica je naš ponos… i njima njihova… takva je Bosna… i sve ove zemlje niz put do Stambola…

Ljudi i životi svedeni na obrasce koji oni spolja lako primećuju i koriste, oni iznutra svojom nutrinom osećaju…

Ovaj obrazac postaje utoliko jači što je krivica veća…

Bilo i biće…

Ponos je prezir pred stidom koji bi trebali osećati. Ponos je ono što je važno, ono što ujedinjuje čopore vukova, ne stid i sećanje na pad.

U zemlji mojih predaka, krivica se nije pretvarala u težinu krsta, koji će nesretnik, odbačen od svih, ili bi bar trebao biti odbačen, jer tako svetovni zakoni nalažu, a takva je i politička volja, nositi na drhtavim nejakim plećima, uz izuvijanu stazu pokore, ne i pomirenja, penjući se na mesto raspeća.

U toj zemlji koja je menjala svoja imena i zakone, a u kojoj sam život krčmio i trošio, voleći je i verujući u promene, koje se neće desiti, krivica ostaje bez kazne i nema ničeg što bi palog učilo da više ne posrne, već se krivica skamenila, otvrdla poput stene, koristila, da prestupnik i izdajnik na njoj sagrade svoju kuću i dvor svoj i hramove svoje, u kojoj će ličnosti i dela svoja, obožavati i učiti druge da obožavaju i podići (na njima) carstvo svoje, koje je sve samo ne ovozemaljsko i nikada neće postati nebesko, jer nebo se ne dostiže krivicom.

Čovek sam, okružen ljudima, a opet osećam se kao da sam zver okružena zverima. U čemu je moja krivica? Zašto ima ljudi i zveri koji bi da krivica poteče od zveri i ukalja ljude, a opere i očisti zveri.

Čovek sam, ono što sam imao i ono što nisam imao, ono što sam pregurao na svom putu uspenja iz greha u koji sam bačen ne svojom krivicom, već voljom nekog Boga, koji sebi daje za pravo da je bolji od mene, a samo je veći i moćniji, učinilo me je ovim u šta sam se pretvorio.

Odbijam krivicu koja nije moja, al nema nikog, međ svetinjom ili bogovima da to čuje.

Nema opravdanja kažu sudije. Ja, nastavljam poput Sizifa da guram svoju dušu uz planinu  skamenjenog greha svestan da priroda ovog sveta i zakoni ovog mesta rade protiv mene.

Ponekad vidim duše onih koji se strmoglavljuju, jer nije nam dato da dosegnemo mir, da osetimo radost... i tad, tek tad, shvatam da nisam sam…

Toliko je Sizifa, Atlasa i Prometeja… toliko ispravnih i onih koji pate, al volju Olimpa to ni malo ne dodiruje…

понедељак, 4. јул 2022.

Besciljna pesma

 

Besciljna pesma

 

 

Na papir sam izlio dušu

A tu su i sva druga pražnjenja

Papir trpi jad i nemir

Osluškuje uzdahe i pamti snove

Neretko sakuplja gnev i rađa bune

Papir je osuđen da nosi

Krst, svega što se na njega stavi

Samo papir i poneki pesnik

Ako ih još ima

Tih pesnika, što se još nisu prodali publici

Nezainteresovanoj, za njih i za stihove

A ima ih – tih pesnika…

 

Pesnici koji ostanu ljudi

I pesnici koji postanu zveri

Pišu podjednako potresne stihove

Samo ovi drugi se lakše prodaju

I češće recituju

Jer ljudi danas više cene zveri

No ljude, jer njih, ponegde još ima

A zveri su odavno potamanili

Neki ubogi pristojni ljudi

Koji nisu znali šta bi sa njima.

 

Biće više nema nikakvog značaja

Za razvoj čoveka i pesništva

Pa je bolje preskočiti raspravu

O prirodi i nagonu

Koji nas tera

I preći na nešto drugo

Možda tamo negde, još nečega ima

Ili je praznina konačno progutala sve

Pa i ove poslednje reči

Nežno i drsko spuštene na papir

Što trpi, jer trpeti mora…