Besciljna pesma
Na papir sam izlio dušu
A tu su i sva druga pražnjenja
Papir trpi jad i nemir
Osluškuje uzdahe i pamti snove
Neretko sakuplja gnev i rađa bune
Papir je osuđen da nosi
Krst, svega što se na njega stavi
Samo papir i poneki pesnik
Ako ih još ima
Tih pesnika, što se još nisu prodali publici
Nezainteresovanoj, za njih i za stihove
A ima ih – tih pesnika…
Pesnici koji ostanu ljudi
I pesnici koji postanu zveri
Pišu podjednako potresne stihove
Samo ovi drugi se lakše prodaju
I češće recituju
Jer ljudi danas više cene zveri
No ljude, jer njih, ponegde još ima
A zveri su odavno potamanili
Neki ubogi pristojni ljudi
Koji nisu znali šta bi sa njima.
Biće više nema nikakvog značaja
Za razvoj čoveka i pesništva
Pa je bolje preskočiti raspravu
O prirodi i nagonu
Koji nas tera
I preći na nešto drugo
Možda tamo negde, još nečega ima
Ili je praznina konačno progutala sve
Pa i ove poslednje reči
Nežno i drsko spuštene na papir
Što trpi, jer trpeti mora…
Нема коментара:
Постави коментар