петак, 26. јун 2015.

SVITANJE



NADAHNUTA


Ležimo uvijeni zagrljajem i posteljom. Nepomični. Tihi. Čekamo da napolju svane i svetlost otera mrak u kojem smo se voleli. Svet je sad tako mali da u njega stajemo samo ona i ja... i sunce koje pokušava da nam se uvuče u postelju.
Čekamo... nepokretni... sretni...
I tako čekajući da svane, ona odlučuje da svane pre svitanja, a onda svane i meni.


SVEŠTENIK


Knjiga je bila puna nagoveštaja. Grčevito ih se držao u nadi da će iz njih proizići smisao. On nikada nije stigao.

четвртак, 25. јун 2015.

ŠKOLJKA I LOVAC NA BISERE



ŠKOLJKA I LOVAC NA BISERE

Otvorila mi se nudeći sve što je imala. Poverovala je da sam ja onaj koga je čekala. Svoje bisere meni je namenila.
Nisam shvatio kolika je njena želja (da mi se preda). Nisam razumeo potrebu koja ju je vodila... želju da se potpuno preda...
Nisam shvatio... nisam imao snage...
Topio sam njene snove izmaštane realnosti. Drsko i bezobzirno, neprimetno, kao što se i ona neprimetno gasila. Sve dok se nije ugasila i zatvorila. I onda joj više nisam mogao prići.

субота, 20. јун 2015.

APSOLUTNA NULA ILI OBJAŠNJENJE TOPLOTNE SMRTI



APSOLUTNA NULA ILI OBJAŠNJENJE TOPLOTNE SMRTI

Na času fizike prosedi profesor dugačke razbarušene kose mučio se da trinestogodišnjacima objasni pojmove apsolutne nule i toplotne smrti univerzuma. Objašnjenja koja im je ponudio bila su im previše složena i on se odluči za drugačiji pristup. Skinuo je naočare i odaljio se od table prišavši prvom redu klupa.
„Svet u kome nema komunikacija i interakcije između entiteta mi nemožemo ni da pojmimo“, apstraktni pojmovi i dalje su bilo nejasni njegovim đacima.  „Zamislite svet u kome niko ne bi govorio ni sa kim, niko dotakao nikog; Gde ne bi postojao ni jedan vid igre.“
„Takav svet bio bi dosadan“, primetila je Lili.
„Da, dosadan, ali ostvariv.“
„Ja ne znam za takav svet“, začuđeno je profesora pogledao Adam.
„To je ovaj svet. Ovaj isti, koji mi naseljavamo, u kojem mi živimo, samo kada ga ohladimo do apsolutne nule.“
„Zašto bi to radili?“ upitao je neko.
„Nemoramo, mi. To je prirodno satanje sistema. Svemir se širi i time troši svoju energiju. Kada je potroši svet će se ohladiti i sve će stati.“
„I onda ćemo mi umreti?“ ponovo se začuo nečiji glas. Profesor nije mogao da prepozna čiji, ipak znao je da je važno da odgovori. Deci u njihovom uzrastu važno je da shvate pojam konačnosti, posebno sopstvene.
„Mi smo deo svemira, ali ne treba se bojati, mi ćemo verovatno nestati mnogo pre toga.“
„To nije utešno. Svakako ćemo umreti“, rekla je Eva.
„Svi jednom umiru.“
„Ali ne i sam život“, pobunila se Zoe.
„Život je samo dramaturgija izvedena nad elementarnim česticama. One ga nose i određuju. Kad njima dođe kraj dani su odbrojani svakom obliku života.“
„A zašto ga je onda Bog stvorio?“ upitao je Danijel.
„Nisam siguran da bih mogao suditi o njegovom naumu“, rekao je profesor  pokušavajući da se izvuče iz neprilike u koju je zapao. Nije volio da razgovara o bogu, taj koncept bio mu je stran i nepristojan. Priroda je uredila stvari, ne tamo neki Bog, ako žele da raspravljaju o njegovom naumu bolje je da to čine na časovima veronauke. Bogu nije mesto na časovima fizike.
„Možda mu je samo bilo dosadno i poželeo je da se malo zabavi“, ponudila je rešenje Naama.
„A možda je hteo da prekrati vreme dok čeka da i sam prestane da postoji“, ponovo se oglasila Lili.
„Onda je Bog smislio najboju moguću zabavu koristeći (ceo) svet kao pozornicu“, zaključi Adam. A onda mu pade na pamet još jedna misao. „Ako je tako onda  i svi mi imamo svoje uloge“
„Da“, povikaše uglas, pogledaše se i istog trenutka počeše da ih glume.
  

Čežnja



ČEŽNJA

Pogled uprt u nebo, koji samo po nekad i samo zbog nje sa neba sklizne i ovlaš protrči koroz običan svet samo da nju nađe... i kad je nađe, samo se na tren zadrži pre nego što ponovo u visine nebeske zađe.
Znala je da je njegova ljubav sad namenjena nekom drugom i za njih zabranjena, a opet osećala ju je u svakom pogledu... Zato se od pogleda skrivala... i istovremeno mu se prepuštala, kad god bi mogla... skrovito, tajno, bar na koji tren...
Onda je odlučila da mu uzvrati pogled i da mu se osmehne kad im se pogledi sretnu.
Tako je i učinila.
Kratak susret dva pogleda i osmeh. Onda je produžila kao da ništa nije bilo. Ništa. A bilo je sve.
Skriveni od drugih pogleda čuvali su svoju tajnu... Sve do sad...

LOVAC NA KRUPNU  DIVLJAČ

Marko je razočaran i rezigniran napustio svoj dom i otišao u Afriku. Zamenio je dosadne Roterdamske kiše za sunce Južne Afrike i to mu je bilo dovoljno da se oseća bolje. Preostalo mu je još samo da nađe posao. Ispostavilo se da to nije tako lako kako se nadao, ipak nakon nekoliko meseci traganja konačno je bio na završnom razgovoru za posao snova – ukoliko ga uradi valjano mogao bi postati čuvar u parku Serengeti. Čovek preko puta njega izgledao je neočekivano – previše je ličio na menadžere iz sveta od kojeg je pobegao. Bio je to vidno ohol čovek voljan da demostrira svoju moć. Dok su razgovarali čistio je dvocevku koja bi verovatno u ostatku sveta bila zabranjena, ali to njemu nije smetalo da se njome razmeće. Upitao je: „Jesi li ikada lovio?“
„Samo jeftinu robu po sniženjima,“ odgovorio je Marko pokušavajući da opusti atmosferu.
„Onda si lovio na pogrešnom mestu. Ono što uloviš u prirodi praktično je besplatno.“
„To misle svi tipovi kao ti.“
„Kakvi tipovi?“
„Oni koji bi sve jeftino prodali drugima, a sve vredno besplatno uzeli za sebe.“
„Ja sam kapitalista.“
„Od kad to znači da ne treba da budeš čovek?“
 „Od kad se ti koji sebe smatraju čovečnim olako i jeftino prodaju,“ odgovorio je. Bilo je to dovoljno da se Marko još jednom razočara u svet.

SALADIN

„Ako drugi ne znaju mi znamo. Ne žudim za bogatstvom ili priželjkujem moć. Verujem da ni vama nije stalo do onoga za čim žude sitne duše. Verujem da vam je stalo do božije volje, pa neka bude volja Njegova.“
„Inšalah,“ povikaše vojnici i krenuše na Jerusalim gde su ih naoružani i spremni čekali skromni vitežovi božijeg poslanika, sina čovečijeg, boga – istog onog boga u kojeg su verovali i za kojeg su umirali Saladinovi ljudi.

Umirali su i ubijali druge zbog volje njegove... i zvali ga milostivim...

Božija  mislost do danas nije se promenila.

ISKRENA

Bila je neposredna i iskrena. Prozrela je moje namere.
„Ako ti odmah kažem da nikad nećeš zavući ruku u moje gaće da li ćeš nastaviti da pričaš samnom?“
Nisam imao nikakvu nameru da tamo zavlačim šake pa sam nastavio sa razgovorom. To se pokazalo dobrim potezom – čim sam je oslobodio gaćica.

ODANA

Život ih je razdvojio. U vreme kada ga je upoznalala znala je samo da je lep, poželjan, dobar... kasnije je saznala da je agent... i da radi priotiv njene porodice... Nije je bilo briga. Posebno od kako su je na silu udali za rođaka... prezirala je svoju krv i bila spremna na sve samo kako bi se osvetila... a posle toliko godina on je stajao tu ispred nje i nudio joj ono za čim je tako dugo žudila. Nudio je osvetu, a ona je tek tad shvatila da je ustvari čeznula za njim i da joj je mnogo više stalo do njegove blizine no do ičeg drugog. U svojoj oholosti izgledao joj je kao neko svestan načina na koji deluje na nju. Poželela je na trenutak da može da ga mrzi ili prezire ali ožiljci koji su virili ispod košulje jasno su pokazivali sve teškoće života kroz koje je morao da prođe... i znala je da su mu te rane naneli ljudi njene krvi – stidela se toga... ali sad je za stid i kajanje bilo prekasno...
„Čekala sam poziv... a posle sam toga poziv da više ne treba da čekam... ni on nije došao... sve što mi je ostalo bilo je da čekam poziv u kojem će mi neko bezličnim službenim glasom saopštiti da si mrtav... čekala sam poziv kojim će me neko osloboditi, kojim će nestati zaveti – odanost – to se nije desilo.“
„Treba mi oružje... i pristup..“
„Dobićeš ga.“
„I obećanje... kad ih budem pobio pobeći ćeš bez traga.“
„Ali ja ti pomažem. Celog života bila sam ti odana.“
„To rulji ništa ne znači. Kada budu ovde provalili ništa neće moći da ih zadrži – tražiće krv – za njih si njegova supruga i ništa to ne može promeniti.“
Bez reči izvršila je ono što je od nje traženo. Bilo je to poslednji put da se povinuje tuđoj volji.