понедељак, 22. јул 2019.

Horizonti


Horizonti                                      



Ceo život sanjam o tome da pređem preko horizonta. Da zakoračim tamo gde naš pogled i misao ne dopire. 

Sanjam i ne radim ništa. 

Živim u zakržljalim snovima izgubljene generacije, spreman da se povinujem onima koji do horizonta nikada neće dobaciti, i koji ga spuštaju sve niže i zovu granica.

Za njih je prelazak preko horizonta prekogranični turizam. I kad odu s onu stranu, oni ne vide, i ne čuju, ništa što bi njihov horizont moglo narušiti, proširiti...  a opet, oni određuju naše horizonte i domete... i mi ćutimo...

Skučenost sveta započinje slepilom i ćutanjem. Moje oči vide dalje, a opet, jezik ne palaca poput zmijskog – eto gde leži zla kob i nesreća jedne generacije. 

Horizont uzmiče i beži pred pogledom kratkovidog. Opet, to, kratkovidom ne smeta da veruje da vidi bolje od drugih. Ne smeta, ni da bude ohao prema pristojnosti. Ne treba sažaljevati kratkovide, inače će nam oni određivati granice... poželjnog, dozvoljenog, granice zadovoljstva... 

Kratkovidi lako redukuju i čine prozaičnim poredak stvari. Oni ne vide, a mi ćutimo. Onda oni umišljaju, a mi ih iz pristojnosti ne prekidamo i puštamo da se razmahnu. 

Posle je kasno. Slepci vladaju tamom. Oko sebe šire maglu. Lako pronalaze i ubeđuju jedni druge... i horizont je sve niže... i sve dalje...

Manipulacija... Dominacija... Otuđenost... 

Želja da se pobegne... preko horizonta... negde daleko... 

Nije to više ona želja... ovo je sad želja očajnika... Migranta... Poslednja želja pobeđenih i izgubljenih – pobeći od stvarnosti... ma kako ona bila iskrivljena... 

Jednoga dana preći ću preko horizonta, zagaziti tabanima po pesku obale severnog mora... 

i otići da tražim auroru borealis... 

Tad ću se ponovo roditi...

уторак, 16. јул 2019.

Zora (Arhangel)


Zora
(Arhangel)


I dođe dan, kad krv ponvo prostruji i napne strune, a ti si željan i spreman. Sve u tebi drhti. Spreman si. Vratila (ti) se želja, snaga. Oči ponovo sijaju.
Povetarac donosi mirise slobode. Njušiš plen i njegov očaj. On zna da dolaziš. Iznutra unezveren čeka svoj potonji čas – zna da je kasno da se nešto promeni – znaš i ti. Njušiš očaj. Slabost. Više ne zapišava svoju teriroriju da bi svima dao do znanja da je njegova, sada to radi sa strahom koga bi miris mogao da privuče. Koja ga to zver vreba iz daljine. I koliko će još ostati tamo. Daleko. Zna da dolaziš. Miris nikada ne skriva strahove. A ovaj zaudara na očaj.
Noć punog meseca, potom sunce. Dovoljno da zadovoljim potrebe ovog tela. Dovoljno za sad. Ali to neće dugo trajati. Telo traži da zarijem očnjake u grudi gnjide. One ljudske... Traži da isčupam to strašljivo srce. I prožderem ga, dok još kuca, tako da mi se krv sliva niz vilice.
Moja je priroda divlja. Anđeli su bića svetla i ida. Ljudi to nikad neće shvatiti. Nikad neće evoluirati. Koliko god ih On voleo... ili se oni pretvarali da vole njega...
 Kupam se u svetlosti. Snaga se vraća, volja raste. Znam da neću još dugo izdržati. Zver u meni traži žrtvu, vreme je da je nahranim. Prihvatio sam sebe. Ja sam onaj koji jesam i ne skrivam se od onih koji ne mogu da me podnesu. Ja sam zato što jesam. I uvk ću biti... Svetolost....
Vetar donosi oluju. Oblaci zaklanjaju sunce. Počinje kiša. Stojim, na travi, u beloj košulji i puštam da tople kapi sa mere speru noć. Umiven posmatram sivilo neba, dok oblaci polako plove. Letnji pljusak. Završava se dugom i suncem. Ponovo sam rođen.
Ulazim u kuću koja je postala moj brlog. Načičkana je kičastim stvarima koje podsećaju na sreću. I njen nedostatak. Ljudsku potrebu da sebi kažemo da će jednom ponovo zasijati sunce. Da marak neće biti večan. A znamo da hoće. Svi to znamo, samo niko ne želi to da prizna. Pogotovo ne sebi. Želimo laž. Živimo laž. Zato, što smo slabi. Nevoljni da priznamo stvarnost.
Po zidovima sobe platna i fotografije. Jedne nam nude stremljenja, druge podsećaju da život zna biti dobar. Pun radosti. Iako je to retko. Uglavnom, život je borba. Ali ima radosti. Ako se okružimo njima lakše se pregura dan.
Nekada sam voleo bele zidove. Sada me je sramota belila. Ako nemam šta da okačim na zid zašto sam živeo? Da bi drugima krao vazduh i posne radničke sendviče? Zar je sve tako banalno? Mora li biti tako? Moram li ja tako?
Ne. Ne moram. Preporođen sam. Imam pravo na sreću. A ima li veće sreće od uspeha u lovu. Od pobede nad neprijateljem. Od ukusa pobede.
Kažu da sam izgubio oštrinu. Moji zidovi to pokazuju. Previše lažnih umetnina, slika sa letovanja, početničkih crteža kredom i ugljenom, iz kojih se nejasno naslućuje anatomija, studentski radovi, od pre puno vremena, izneverena očekivanja, premalo istine na njima... i na zidu... koji je mogao biti zid mojih pobeda... mesto za trofeje... a nije... zašto... Koga da krivim za to... Ima li sve to imalo smisla... i sva ova pitanja koja sebi postavljam... Nisu li ona izraz nesigurnosti... i otkud on sada kada se nanovo rađam... izaziva li to moja prošlost moje novo Ja...
Pogledam zid. Odavno ga nisam ukrašavao trofejima. Postoji jedna tako lepa bela površina koja čeka da na nju okačim neku sliku... ili trofej... prepariranu glavu, rogove ili možda kožu zvrei...
Jedan indus, očev prijatelj, rekao mi je jednom: „Čuvaj se tigrova. Uvek budi na oprezu – sve dok njihova odrana koža ne bude visila na tvom zidu.“
Upozorenje. Predugo sam ga slušao. Ko je u ovoj priči tigar, a ko lovina? Koga proždire strah? A ko je sateran u svoj mali svet i sad nema druge nego da izađe van njegovih granica i očisti svoje dvorište od pohlepe gnjida proseka... od onih koji nisu ni anđeli, ni zveri... Ni nešto između... već, nešto bezoblično, drsko i izjedajuće... Nešto što uništava svet... i zato što nema pravedne kazne veruje da ima prava na to... Nešto, nesposobno da spozna sebe, što ga ne sprečava da veruje da ima snagu da ukloni nas... Koji smo stovrili svet... Koji su oni samo prigrabili... Proglasili svojim... Svet stvoren za sva bića... ali ne za njih kao gospodare sveta... ne za njih... koji kradu živote drugima...

среда, 3. јул 2019.

I dođe dan...


Mesečina


I dođe dan kad vetar ne duva u moja jedra,
a pučina i sunce nisu na mojoj strani.
I dođe dan kada se mora,
živeti bez sidra, okružen prazninom,
živeti bez stida, okružen porazom,
živeti,
i nadati se,
sanjati...

Danica mi noć dovede,
i mesec, beo i pun.
Planu nada, jer znam da na nebu još postojiš,
meseče moj...

Noćas me sreća obiđe...
Jedan san,
i u snu ti...

Skinuh košulju, sedoh na pramac,
i počeh da veslam...
(ka tebi, obalo moja...)


Glumica


Svojim krajnjim umećem da imenujem stvari proglašavam da je ovaj život laž, i da nema ničeg osim laži, čak i ako se, dok ovo priznajm, izgubim u laži.
Pomislih, opet, možda je i bolje tako. Nije li laž, ono što želimo da bude, a što još nije, bar ne u realnosti sveta. Nije li laž ono čemu težimo?
I nije li onada normalno voleti lažljivice, kao što volimo uobrazilje naše, iskreno i bez zadrške.