Unutrašnji
kompas
Život je eho otkucaja srca. Ovom trenutku prethodi
zgrčena snaga koja te nikada ne izdaje.
Osluškuj je, želi nešto da ti kaže.
Ako je budeš čuo, naći ćeš svoj put. Reći će ti,
odrediti pravac, u kojem treba da koračaš da bi se sreo sa sudbinom.
Sledi taj put.
Sudbina – tebi je namenjena, još od dana stvaranja
sveta. Upoznaj je.
Bog
Bog je umro, uskrsnuo i otišao daleko od ljudi.
Izgleda da se skrivada ga ne nađu.
Kako ga za to kriviti – posle Jasenovca, Aušvica,
Mathauzena, Dahaua... posle svega onoga što su ljudi bili kadri učiniti njemu
ili svojoj sabraći.
Domovina
Reči i kamenje.
Domovina, to više nije mesto gde se nalazi dom kojem
se mogu vratiti.
Porušen je. Dom. Iznutra.
Srušila su ga moja braća. Oni su otadžbinu uvek
videli kao beskrajno groblje očeva i heroja. Oni su uživali u patnji – drugih.
Oni su pojeli moje godine, moju radost, zaradu, zdravlje. Oni su oduzimali i
busali se u grudi kako im je sve oduszeto. Oni su me oterali i pretvorili moju
zemlju u reči i kamenje.
Sada više nemam domovine, rodne grude, ni reči koje
bi me mogle nagnati da volim taj kamen do kojeg neprijatelj može kročiti samo.
Možda zato što sam (za njih) sada i ja neprijatelj.
A možda sam to oduvek bio. Više nije teško
poverovati u to – dovoljno je upoznati moju sabraću.
Možda su ipak bili u pravu, oni, za koje su uvek
govorili, da nas mrze.
Ćutanje
Zaboravljam reči i odbijam ih koristiti, jer su me
povredile.
Ti to ne razumeš.
Odlaziš.
Ja ostajem.
Sam.
Da se borim sa tišinom.
Stidljivost
Čuvam svoja osećanja. Štedljivo. Predugo. Kad ih
konačno ponudim niko ih ne želi.
Kažu da sam otuđen. Ustvari, ja sam škrt. Na
osećanjima. Ne pokazujem ih dovoljno.
Lu
Usta puna tišine. Srce puno čežnje. Život skučen, neosetljiv,
utrnuo... i tako prolaze godine.
Bez svetla. Bez nade.
Bez tebe.
Нема коментара:
Постави коментар