уторак, 25. август 2020.

Romej

 

Opasne misli (Zaverenik)

 

Ima misli koje se mogu odbaciti, ti nikada nisi bila jedna od njih. Čak i kada si odbacivala mene.

 

Romej

 

Bilo jednom, na brdovitom Balkanu… a možda se i ponavlja… priča ova… čujem je ponekad… kao da se ne odnosi na mene…

Rodiš se. Vode te u vrtić. Igraš se sa decom. Sa babom i dedom. Sa komšijskim psom. Kreneš u školu. Učiš, a ne znaš zašto, i do kad. Svi ti kažu, učiš za sebe, a ti ne shvataš šta učiš i čemu će ti sve to. Ali naučili, ubedili su te da si dobro dete i onda učiš da ih ne razočaraš. Najviše se bojiš da ih ne razočaraš. Roditelje, komšije, babu i dedu. Nisi sporski tip, učiš, to je tvoj način da pokažeš da nešto vrediš, da barem nekog možeš pobediti. Barem u matematici, ili biologiji, ili istoriji, ili već nečem što ti ide. Crtanje kao i sport nije ti jača strana. Pomalo prezireš umetnike. Oni, sa svim tim razbarušenim kosama i životima, sa svim tim porocima i nisu najbolji uzor. Odbijaš da ti uzor bude neko iz partije.

Tvoj deda je heroj izašao iz rata. Zadojio te herojskim besedama. Utuvio u glavu da moraš imati svrhu, da moraš služiti nečem većem od sebe. Zato si rođen, da služiš nečem većem od sebe. Pred smrt upozori te, to nešto, čemu treba služiti, nije čovek. Čovek je kvarljiva roba. Odlazi, tamo gde su već otišli, njegovi saborci. Prati ga trubački orkestar i počasna straža. Ti se pitaš kako je onda on mogao služiti jednom čoveku. Da li je to prekasno shvatio? Nemaš odgovora. Pitanja ne postavljaš nikom do sebi. Naučio te je bar da nikom ne veruješ. Ljudi su kvarljiva roba. Ima onih koji samo čekaju da te uklone, onih kojima si pretnja, zbog toga što si to što jesi. A šta si, to nisi siguran. Čuješ priče koje kolaju. Znaš da si drugačiji. Ne pridaješ mi značaj. Kao ni svom poreklu. Svaki se čovek rađa. Poreklo je bitno za pse i pastuve, ti nisi ni jedno, ni drugo. Svako se rađa čist. Svi imaju čist početak. Svi se rađaju jednaki. Nema onih koji bolji od drugih zato što imaju poreklo. Poreklo je dokaz plemenitosti za raspodne bikove i pse za borbu. Ne možeš se identifikovati ni sa jednom takvom grupom. Ti si ljudsko biće. Rođeno u komunizmu i slobodi. Jednako sa drugim ljudskim bićima. Veruješ u to.

Neke ideje jednostavno propadnu. Neke budu izdane i urušene iznutra. Možda se to desilo, ni danas nisi potpuno siguran, šta se desilo. Znaš samo da se nešto desilo i da više ništa nije bilo kao pre. Ne nije umro vođa. Umrla je ideja i vera ljudi u njeno ostvarenje. Sa njom srušilo se sve. Odjednom postalo je bitno ko si. Poreklo je odlučivao o pripadnosti i pogodnosti.

Po prvi put srećeš se sa svojom različitošću. Želiš da pripadaš onima kojima si pripadao i do tada. Ali nisi čist. Treba da se dokazuješ. Jebeš mater svima koji misle da treba da se dokazuješ. Ti si ono što odlučiš da jesi. A ostalo je istorija, o kojoj malo ili ni malo znaš.

Kažu ti da si Srbin. Ali ne baš pravi. Ima u tebi i Turske i Jevrejske krvi. Nisi pravoslavac. Neko od tvojih ti tad prvi put ispriča priču o onima o kojima si samo čuo iz priča starijih ljudi. Ne znaš koliko se ona uopšte odnosi na tebe. Ne opterećuješ se time.  

Rimljanin. Pitaš se šta to znači? Pitaš se ima li danas uopšte Rimljana? Ima li ideala? Ili je poslednji izdahnuo sa Brutom, i republikom koju je branio.  Trenutak preispitivanja ne traje dugo. Niko ga nije ni primetio, samo ti, koji o svemu ćutiš – baš onako kako si naučen.

Ponovo si u školi. Učiš jer veruješ da je znanje moć, i da će ti pomoći da budeš ispravan, onda kada te život bude suočio sa izborima. Učiš jer konačno voliš da učiš i saznaješ stvari, da otkrivaš. Učiš jer to je ono što najbolje znaš da radiš.

 Počinje rat, ti ne odustaješ od obrazovanja, ma kolika da je cena koju ćeš platiti da naučiš ono što je potrebno da ostvariš svoju misiju. Pred kraj škole sudbina te zove, i ti joj se odazivaš. Vodi te u rat i kroz rat. Iz rata izlaziš fizički neozleđen, a opet duhovno slomljen. Nikad sebi nećeš oprostiti što nisi dezertirao, ili istrajao sa zaverom. Već tada si znao, izdaja je jedini ispravni put kojim se može ići. Ali malo je spremnih izdajnika. Isuviše malo da se učini bilo šta. Sa druge strane, kojoj više ne pripadaš, suviše je usijanih glava koje je trebalo ohladiti. A za to je potrebno vreme. Otišao si kada su svi bili na sigurnom, nisi ispunio poziv sudbine. Veruješ da će te opet pozvati. Ima ideja i misli koji se mogu odbaciti i onih koje se ne odbacuju. Znaš da su one koje te drže iz ove druge grupe. Znaš i čekaš. Da vreme učini svoje, da sazre.

Čekaš godinama. Vremenom počinješ da ličiš na onog generala iz Markesovih Sto godina samoće. Onaj koji čeka. Dok život i šanse koje povremeno iskrsnu pa se ugase prolaze pored njega. Znaš da to nije tvoja sudbina. Ne možeš samo da čekaš. Postoji još toliko toga što možeš uraditi dok pogača sira zri. Ne vredi samo čekati. Prilika će možda i doći, ali ti moraš biti spreman, moraš uraditi sve što je do tebe da pomogneš sudbini da ti pokaže put. Nekad slediš sudbinu, nekad je prizivaš, a nekad valja i da joj daš znak kako da te nađe. Na tome valja raditi. Valja se pokrenuti, da bi se točak sudbine pokrenuo, kažeš sebi jednog dana. Ne možeš samo da čekaš. Valja se nešto u životu i raditi. Život mora imati svrhu. Tvoja se vidi u onome što radiš. Ne u onome što govoriš. U to ubeđuješ sebe.

Zaposliš se. Primiš platu. Osećaš se korisnim. Raspoloženje raste. Osećaš se važnim. Osećaš se kao što se oseća čovek, bar veruješ u to. Iako tvoja duša u to nikada neće poverovati, razum pobeđuje – svi govore da se tako treba osećati čovek i ti im veruješ. Na reč, bez dokaza, bez zadrške.

Plata. Posao. Plata. Posao. Povremeno, opet, kupiš nešto veliko. Osetiš se važnim. Kupiš stvari. Uzbuđenje raste sa svakom novom kupovinom i svakim novim zadatkom na poslu. Postigneš sve.

Guraš tako. Godinama. Posle raspoloženje splasne. Oduševljenje počne da ustupa mesto dosadi. Odjednom ta jednoličnost koja se rasteže i popunjava sav prostor.

Svoje razloge smatrao si bitnim, a sada ti se čine ispraznim. Pitaš se šta se promenilo, kad je u suštini sve ostalo isto. Raspoloženje je nekada išlo od euforije, do depresije i nazad. Sad se više ne vraća nazad. More tišine. Depresija koja raste.

Povremeno veruješ da je može izlečiti samo TV. Negde, uz put, izgubio si slobodu. Sve je manje stvari koje možeš izabrati. Sve je više onih koje sa tebe biraju drugi. Sve češće oni koje ne poznaješ. Koji ne poznaju tebe.

Iznova uključuješ televizor, u pokušaju da zaboraviš stvarnost. A stvarnost, je izgleda zaboravila tebe. Bio si zupčanik. Sad napuklih zubaca, pohaban, načet čekaš da te zameni neko mlađi u ovoj igri ljudi i zupčanika za koju si nekada verovao da je najbolja zapadna predstava raja.

A ti si izdajnik. Ali ne onakav kakav si mislio da ćeš biti. Sada si druga vrsta izdajnika. Uprljan životom i radom, na mestu koje po svemu podseća na koncentracioni logor.

Vremenom otkrivaš umetnost. Čitaš. Ponekad ponešto i zapišeš. Svoje misli, da ih ne zaboraviš u kakofoniji gluposti kojima si okružen. Urlanje šunda. Neukus na sve strane. Beda, koja se poput zaraze širi. Svud oko tebe. Prvo je prognala intelekt, sad proždire dušu. Kažu korona, kurac korona, najgori virus su ljudi kojima si okružen. Par prijatelja ne može te zaštititi. Ni ti njih. Kad anđeli sa neba počnu da bacaju užareno kamenje. To si trebao naučiti. Ako nisi ponoviće… oni koji imaju moć da teraju ljude i narode na ponavljanje…  

Pitaš se kako si se zatekao ovde gde si, a nema nikog da ti kaže, ni kako, ni zašto, ni da li je izlaz ikada postojao. Nadaš se, dok ne skončaš, ili budeš izbačen ispred vrata raja o kojem si nekada sanjao.

Spreman si da prihvatiš ovu sudbinu. Još ti je samo stalo do toga da sačuvaš tu ideju koju si svo vreme nosio u sebi. Onu za koju si se žrtvovao, za koju si bio spreman da žrtvuješ druge, zbog koje si čitao, pisao, brojao, računao, kalkulisao, projektovao i gradio zgrade, podizao mostove, koji spajaju obale… zbog koje si plakao i smejao se… pleo korpe i gradio fabrike, agitovao, pristajao na diplomatiju, ili je odbijao i goloruk ili sa oružjem tuko se, pesnicama i onim što bi ti palo pod ruku, a padalo je… zbog koje si, na kraju krajeva, grlio i odbacivao ljude… Želiš da je sačuvaš…samo ti je to još bitno… tu ideju usađenu u dušu, a ne u glavu, jer glavu možeš izgubiti lako, a dušu već teže…veruješ u to… iako, znaš da ima mnogo onih koji su odavno izgubili dušu, ili je nikada nisu ni imali, ili im do iste nije puno bilo stalo… jer su je prodavali za mnogo manje od glave na ramenima… zarad sopstvenog interesa… koji nije znao za druge.. odbacivali su je… kao što će odbaciti i tebe… a možda su te još odavno odbacili… a ti nisi video… i slepo si verovao da će se dozvati pameti kada im konačno obznaniš istinu… koja više nigde osim u tebi ne postoji… jer ona je u tebi zarobljena još onog dana kada si shvatio ko si, kada si prihvatio sudbinu i to da se nikada ne odrekneš onih i onoga što više niko ne pamti…

Spreman si da prihvatiš sudbinu… ali ne i poraz ideje vodilje… jer ti u dnu duše još veruješ da kapije svetog grada neće pasti pred najezdom varvara… čak ni onda, kada varvari konačno prodru kroz njih… jer znaš, da ideje na kraju pokore i najgore među njima… učine ih Rimljanima… čak i one,  što podižu spomenike varvarima rušiocima Rima…

Jer spomenik Rimu podignut je u srcima onih koje je Rim civilizovao… grandiozan…

poput ideje, koje se čovek ne može odreći…

a da se ne odrekne sebe…

 

четвртак, 20. август 2020.

Spor čovek

Spor čovek

 

 

Čovek čiji je pogled zagledan u tačku koja postoji još jedino u njegovoj mašti, trudi se da se suoči sa sobom. Sa onim što je još ostalo od nekog prethodnog Ja koje više ne postoji.

Piše, ili mu se to kroz zapisane reči obraća duh tog nepostojećeg Ja. Nije siguran. Kao što nije siguran ni da li postepeno i nepovratno gubi razum.

Nekada je mislio da nije moguće ispričati sopstvenu priču bez samo obmanjivanja. Pita se da li je ceo život obmana ili su to samo sećanja koja idealizuju neko drugo vreme. Nekada, kroz ono što napiše uspeva da uhvati i poneku svesnu misao umetnutu između pripovesti koju mu saopštava podsvest.

Stran je sebi u svojim pričama. Misli da će to prevazići ako počne da piše duže forme.

Piše detektivske romane, mračne, vlažne, lepljive, bliske poput kriminala koji ga sad okružuje sa svih strana. Tamo poput kakvog superheroja iz stripova njegove mladosti snovima ubija zlikovce, i beži pred korumpiranim predstavnicima zakona  koji nisu kadri shvatiti šta se dešava u njegovoj glavi. Izgleda da to nisu ni čitaoci, jer knjiga se slabo prodaje.

A možda je razlog i to što se sada slabo i retko čita. Nije siguran u uzrok svoje slabe čitanosti.

Stajanje u mestu ga umara. Kretanje u krug takođe. A na to, takođe, izgleda da se, na posledku, svelo sve.

Sav život u krugovima i jednoj velikoj spirali. Čemu onda znanje što smo ga sticali po školama i barovima, pita se, a odgovora nema. Vremenom prestaje da očekuje da će ga dobiti.  

Svet je izgrađen na labavo i loše sklepanim pretpostavkama, kao i život, kao i um, koji tek sa godinama uspeva da shvati svoje zablude i konstrukcije koje je na njima izgradio.

Sad vidi život jasnije. Zna da je to skup zabluda i promašaja. Sad shvata kako je sve izgrađeno na klizavim temeljima.

Dirljiva mu je sva ta razgolićena otupljenost svakodnevnog, običnog života, nesposobnog da se izrazi u svojoj praznini. Rad, posao, očekivanja, toliko zabluda sazdanih na praznini koju ništa od ovoga nije uspelo da popuni.

A sve je stariji, i stvari se odvijaju sve brže. Sve je manje snage i volje da se na njih utiče.

Čemu? Ishod je ionako već unapred poznat.

Tako je uređen svet, kojem ne pripada, a koji ga svojata i broji u svoj poredak stvari.

Je li u pitanju sudbina ili nesposobnost da se stvari dublje razumeju? Ko zna? Podsvest mu nije kadra to odgovoriti. Ne sada.

Možda će to i moći nekom drugom pričom. Saznaće već kada je pročita i u njoj prepozna sebe. Do tada mu ostaje samo da piše.

I objavljuje…

 

 

четвртак, 6. август 2020.

Sova, mesečina i zalutala misao što mi se vraća


Pruge



Kad te dodirnem osetim drhtaj. Rukom ispišem liniju po tvom telu. Kao da slikam na zlatnom runu, život pulsira ispod mojih prstiju što putuju po uvalama i prevojima tvoje geografije. 

Ostavljaju li moji prsti trag na tvojoj koži? Može li se ispratiti linija krvi ostala na katedrali u Barseloni? Tamo gde su krvavi prsti dodirnuli svetinju. 

Moj prst natopljen u požudu, i znoj, kakav trag je ostavio na tebi? Privremen? Trajan? Neupadljiv? Ili možda skroz neprimetan? Šta je pisala moja ruka dok je šarala po tvom telu? Znaš li, sećaš li se?
Ili je, možda, moja želja otišla dalje od moje ruke, i smelije ispitivala srce što drama ispod kože? Tražeći možda trag ljubavi u tebi? Naslućujući požudu koju čuvaš da oslobodiš, jednom, kada moji prsti ponovo šaraju pruge po tebi?

Ostaju li upisani u tvom telu drhtaji ove noći i jutra što se rađa. Dobijaju li tako zebre i tigrovi svoje šare? Jesu li crne pruge trag na mestu gde su prošli moji prsti? A belina, ostaje li ona, iza poljubaca i dodira jezika? 

Još sinoć tvoja koža činila mi se kao tabula raza, a sad vidim tetovažu moje želje ponosito iscrtanu preko tvoga tela. Može li je haljina prekriti? Ili sapun i mirisna kupka (sprati)? Do kad će biti na tvom telu, ovo obilježje požude i želje? Je li to samo znak da sam te imao ili poruka odaslata svetu poput objave pripadnosti? 

Do kad će trajati delo i obilježje moje? Do večeras? Zauvek? Šta će ova tetovaža o meni reći? Da sam te voleo? Da sam jedva dočekao da putujem po tvom telu? Da sam te obelježio poljupcima, u nadi, da ćeš ostati moja. Da postoje prevoji i doline tvog tela posebno izazovne, koje volim ljubiti, više od nekih drugih, manje uzbudljivih linija tvog horizonta. Da te još umom dodirujem po njima, u nadi da će da mi se vrate, da ponovo na njih spustim svoje usne. 

Otkočen razum vidi pruge na tvom telu. Poput zebre što prilazi pojilu moja misao putuje tvom telu, samo da oseti miris tvog tela sačuvan na mestu gde su ga ljubile moje usne.



Uznošenje


Kažeš da sam obziran prema tvojoj lepoti, al to što osećam, to je strahopoštovanje vernika zatečenog u postelji planinske vile, odlučne, žednog da napoji. To je strah i želja koju oseća svaki jahač zmajeva kad svoje telo prislanja zmajevom u iščekivanju da se vine u nebo. To je strah i uzbuđenje pogleda bačenog u bezdan provalije, što se otvara pod zmajevim krilima, pri svakom zamahu, i vetar u kosi. Nije to mirni osećaj blaženstva i sreće. Ne. To je osećaj straha i želje. I strah te je, da te želja ne proguta, dok joj se prepuštaš i osećaš kako ti se ona daje i kako te uznosi.  

Ljudima sa razlogom nisu data krila, a opet, ima vila, i zmajeva, i žena plamene kose, što jašu zmajeve i ljude, što na nebo mogu odvesti čoveka. Pružiti mu da dodirne belinu meseca i oseti pad.
Znam, vinućeš me u plavetnilo noćnog neba obasjanog mesečinom. Pustićeš me da osetim tvoju krv i uzdah i toplinu što budi nadu. Probudićeš moju nadu, što žudi za uzbuđenjem i dodirom tvog tela. Pustićeš me da verujem da sam sposoban da naučim da letim, da sam gospodar svoje duše i tvog tela što mi se nudi i besramno daje. 

I biću vernik, te ideje, ko zna koliko. Večnost, ili možda tren? A onda, ćeš mi se iskliznuti i ja, strmoglavljen, pretvoriću se u pad. 

Jer, ja sam čovek, stvoren bez krila, a ti vila obdarena za let. I to se neće promeniti… ni mene urazumiti…

Znam sudbinu ove noći. Kao i sudbinu svoju. Sva upozorenja vidim. Čujem vrišteći pad što dolazi. Ništa ne slutim, sve mi je jasno.

A jasna je i želja i potreba što me tebi vuče. I da, razumem želju, ne mogu je obuzdati…

Zato ti se sa razumom, a bez njega predajem.

Poljubi me… dopusti mom umu da tek tad poleti…


Sova, mesečina i zalutala misao što mi se vraća


Sova na prozoru našeg doma, obasjana mesečinom, uči ptiće da lete u noć. Mesečina punog meseca otkriva ono što već dugo slutim – pod krovom skriva gnezdo i ptiće koje noćas uči da lete.

Unutra, belina otkriva naša tela, spojena u grču strasti, prepuštena jedno drugom. Moj pogled napušta krila, što se gube u tami noći, tražeći te skrivenu među čaršafima.

Nalaze te, i nalaze ono skriveno pod pokrivačima. Otkrivaš mi se poput želje, sa željom da otkriješ sve o meni. Vreme polako gubi smisao. Zatvoreni u kavezu strasti ostaju nam samo dodiri kojima ispitujemo jedno drugo. A željni smo ispitati sve. I pokazati sve. Ovde, u toplini sobe, okrenute prema šumi, i reci i svetu od kojeg smo pobegli, da bi ostali sami, dovoljno, da ne kažem pristojno, udaljeni od podozrivih ušiju, načuljenih, u nadi da čuju naša šaputanja. A ne znaju, da u noći punog meseca, šaputanja nestaju poput krila mladih sova što lete u noć. Smenjuju ih uzdasi i tišina u kojoj zarobljavamo želju, pre nego joj se predamo.

I tad, vreme stane, i prostor, i svet. Ostajemo samo mi, i to je sve što je bitno. Prepušten želji puštam um da luta po belini noći i on odlazi daleko od mene, kud, nije mi poznato.

Posle se pitam, kud putuje moja mašta u trenutku skučenom između uzdaha i mirisa. Kud putuje, zna li se kuda je krenula, ili ću to otkriti tek kad mi se godinama kasnije vrati kao sećanje na ovu noć ispunjenu belinom punog meseca. Napolju sove hvataju druge ptice, dozivajući svoje ptiće, ja ih ne čujem. Čujem tvoje srce i dah što izlazi i kreće ka meni. U noći podrhtavanja odabiram da pamtim tvoje najžešće uzdahe.

A šta ćeš pamtiti ti?

Ili možda ne želiš da pamtiš, već da te podsećam…

Svaki put iznova…
Nadam se da je tako.