Tačka na kraju
Usamljen sedeo je na kamenu pored reke. Bio je još mlad, ali dani mladosti brzo su sipili kroz prste. Već je na pragu zrelosti, a opet, nije ništa naučio o tome kako postati ili biti zreo.
Drugi ga kude, ima i podsmeha. Samo jedan prijatelj još ne diže ruke od njega. I sada je tu, na obali reke što odvajkada deli carstva. Prilazi i seda na kamen pored. Ćute. Voda potmulo huči. Vazduh je svež, kao i misao koju skriva pogled uprt u zvezde.
„Šta radiš?“
„Posmatram mesec i zvezde.“
„Dakle, opet tražiš dublji smisao.“
„Čega?“
„Života, sveta, šta ja znam šta ti se sada mota po glavi.“
„Zapravo, više gane tražim.“
„Našao si ga?“
„Shvatio sam da ga nema“. Tišina… i huk vode. I još tišine, kojoj se ne žuri, kao da ne želi da srlja u pitanja i odgovore kojima je zaogrnula dečake.
„Ljudi kreiraju priče o onome čime su okruženi dajući tim stvarima i pojavama, pa i ljudima dublji smisao, kojeg zapravo nema.“
„Hoćeš reći da kada bi neki autor odlučio da zapiše naš razgovor, priča bi imala isto smisla i da sam ja u njoj i da nisam.“
„Dobro si shvatio.“
„A da li bi imala smisla i ako tebe ne bi bilo u njoj?“
„U istoj meri kao i sad, kada smo obojica u priči.“
„Pa kakav je onda smisao naše egzistencije, naših postupaka?“
„Suštinski, na nivou Vaseljene apsolutno nikakav. Naše promišljanje neće promeniti zakone prirode. A posebno to neće uraditi naš ego. Entropija ne poznaje princip smisla, a ona će nas na kraju sve progutati.“
„I šta će onda ostati od priče (o nama)?“
„Ništa… možda samo tačka.“
Нема коментара:
Постави коментар