петак, 18. март 2022.

Kako sam postao Kamijev Stranac, izolovan i odsečen od sveta, zarobljen u sopstveni Bermudski trougao – postoji li odgovor… zna li se…

 

Kako sam postao Kamijev Stranac, izolovan i odsečen od sveta, zarobljen u sopstveni Bermudski trougao – postoji li odgovor… zna li se…

 

Moderan čovek izgubljen je u novom Bermudskom trouglu koji čine frižider, krevet i spravica za pristup internetu – mada je, sve više tih sprava, nakačenih, na globalnu mrežu. Zarobljen u ovom trouglu pojedinac, koji sebe smatra slobodnim i društvenim bićem, sve ređe se odlučuje da izađe napolje, priča sa poznatim, ili sretne i upozna nepoznate ljude. Vremenom zaslepljen plavim svetlom sa crnog ekrana, svet, barem onaj spoljni i stvarni, prestaje da postoji i biva zamenjen onim bližim i na dohvat ruke. Virtualnim. Uostalom, u njemu, ili na njemu, nisam siguran šta je ispravno reći, sad se nalazi sva radost života, ili se bar tako veruje. Čak i vernici sada Boga traže na internetu, jer on mora da se takođe tamo preselio, u tu modernu novu kuću, što siri reč istine i postaje reč istine, čim je objavljena, a vaistinu i zapraćena.

Ne zna taj čovek, izgubljen u ovom trouglu, da poveže groktanje i šniclu, teško razlikuje seks od ljubavi, a još teže zabavu od smisla. Razmažen je, bahat, ali jasno programiran i poslušno i predvidljivo odgovara kad mu se ispritišću odgovarajući prekidači, pa sveden na nivo automata, radi, po programiranoj rutini, ono što se od njega očekuje. Poput životinje u kavezu, čim obavi tražene operacije biva nagrađen. Razlika je mala – mislim, među životinjama u kavezu. Miš dobija sir, majmun bananu, a internet ovisnik porciju seratonina, sa oksitocinom, a ponekad i adrenalinom, dopaminom – sve ono što jednom razumnom biću treba da bi osetio radost, uzbuđenje, zadovoljstvo, blaženstvo.

Ponekad ga doduše kao ovih dana recimo hrane pravedničkim besom, mržnjom, prema nekim ljudima koje sigurno ne poznaje, mada je o njima čuo ponešto, naravno ništa dobro, jer kako bi i mogao, pa ne drži on korpu sa bananama, on ih samo konzumira i vrlo je nervozan kad ne dobije svoju porciju.

Protresaju um slike nekakve grozne – kavez nevidljivi se ljulja, panika raste, ali zavarati se još može – biće da je samo najava za neku novu igricu, ili rijaliti, nije siguran, a i kako bi, kad toliko je onoga što nerazume, i ne pomaže ni to što mu se sve tumači, jer ništa od toga da ga nahrani, da glad prevari, da osmeh na lice navuče, pa selfi napravi, u svet da ga pošalje, da crknu zli dušmani, što mu ne daju mira…

U krevet odlazi frustriran, a krevet je raskliman i škripi, i nije onakav kakav je bio, a teško da će se popraviti i on nikako da zaspi i po celu noć nervozan bulji u ekran, a potreba je sve veća i frustracija raste, kao talas odlučan da sruši branu sve dok se ne sudari sa zidom iste.

Onda se talas vrati, a sistem se umiri, jer eto ga opet, u zoni poznatoj i prihvatljivoj, baš tamo gde je i želeo da bude.

Negde izvan ovog horizonta, van trougla, padaju žute saharske kiše, što nose pesak i prljaju automobile. Negde drugde, mesečinu smenjuje plavetnilo zore, a u vazduhu se oseća miris proleća. Ptice su na svom povratku kući, a negde na severu besni rat.

Neki potpuno odvojeni životi u izolovanim svetovima prolaze mimo nas. Možda ih nikada nećemo dotaći. Možda ih snime, dokumentuju kamere vojske reportera, izveštačenih voditeljki što postavljaju zatupasta, primitivna pitanja, što zadiru u tuđe živote, a odbijaju da budu postavljena životinji u kavezu. Možda nema nikog da ih postavi, možda nema ni ogledala u kojem bi ih izgovorio samome sebi, a možda ga naprosto nije briga.

Uostalom, šta mu to može doneti – sigurno ne nalet seratonina. Bolje da se posveti uređenju svog malog sveta i preuredi raspored ikonica na ekranu.

 

понедељак, 7. март 2022.

Ukrajinka – dezerterska pesma o ljubavi i odbijanju dužnosti, možda i o jednoj zlatnoj i jednoj crvenoj

 

Ukrajinka – dezerterska pesma o ljubavi i odbijanju dužnosti, možda  i o jednoj zlatnoj i jednoj crvenoj

 

Odbijam dužnost prema Ukrajini, pred njom dužnosti nemam

Bogovi znaju da je i ona zanemarivala dužnosti svoje

Prema meni i onima koje volim…

Sve moje dužnosti i želje posvećene su jednoj ženi

Krhkoj i jakoj, drhtavoj i plačnoj,

Što ne želi rat i stradanje

Ni naše, ni njihovo,

Čije su oči uplakane dok joj vetar nosi zlatnu kosu

Od koje zaziru zmajevi i nemani,

Raspletenoj kosi, što osvaja slovenske duše

Sa obe strane nesreće

Koja nikako da stane

Jer suviše je ludih glava i ideja

I više se peva o herojstvu nego o ljubavi

Kao da je ovaj svet stvoren za herojska dela

A ne za ljubavne podvige

Kao da je osvajanje zemlje

Veći podvig od osvajanja srca

I traganja za osmehom u navali zla i očaja.

Ko ste vi da tražite da ovu zlatnu kosu ostavim i idem u rat

Koji nije moj, koji nikada nije bio moj…

Zašto da idem, čijem interesu i novčaniku da služim?

Ne verujem više u velike ideje iza kojih se skrivaju još veće laži

Ne verujem političarima, sveštenima, sedim glavama, reklamama i pozivima u pomoć

Koja neće doći,

Ne sa one strane odakle očekujemo pojavu mesije

Pravedničkog besa sa plamenim mačem

Što će da ošine i ožeže neprijatelje naše

Koje, pitam se, jer do sad ih nije bilo

I kako se sad najednom pojaviše

Niotkuda, iz tame prošlosti

Iz jame prokletstva istrčaše demoni njihovi

Što  ognjem hoće da nas okupaju i satru

Tako bar kažu političari, sveštenici, sede glave,

A meni se sve čini da je to suluda reklama za suludi film

Koji nećemo gledati ni mi, ni oni, ni pravednici neba, ni prokletnici zemlje

Koju neće gledati niko, jer tu grozotu niko ne treba da vidi

I dopusti da mu se uvuče pod kožu

Jer put lečenja duha  dug je i neizvestan

I praćen snovima koji te uvek vraćaju na ta ista mesta

U taj isti duhovni tesnac iz kojeg nisi uspeo da se izvučeš

Na vreme, da ostaneš ne okrznut ratom,

Da ostaneš čovek kakav si bio,

Ili trebao da budeš,

A da ne budeš ono što si postao

Samo zato što nisi učinio jedino ispravno

I otišao iz sukoba tuđih interesa

U život, ne okrznut, još sposoban da se nasmeješ

Jer šta ona da radi, ako se vratiš,

Obogaljen, a živ

Obogaljen bez osmeha

Jer osmeh ne može da zaraste

I nema žiške koja će da probudi žar u ugaslim očima

Tim očima koje ne treba da gledaju rat

Već obline njenih bokova i uvala njenih

Jer oči su tvoje stvorene da love njen pogled i osmeh

A ne za ruševine i bez životna tela

Budala i fanatika, koji su verovali onima kojima nisu smeli,

Jer dužnost političara i sveštenika je da lažu i obećavaju

Ono što čak i ne poznaju

Dužnost malograđanina je da se povinuje

Provincijalskom univerzumu u kojem se kreće

A dužnost čoveka, pitaš,

Šta da ti kažem, šta da odgovorim na pitanje tvoje

Do, onoga što i sam slutiš…

Dužnost čoveka je da da se pobuni protiv ovih dužnosti

I ovih ljudi

I za to bude kažnjen prezirom, odbacivanjem i prekorom

I nagrađen titulama, zadužbinama koje nose njegovo ime

I ponekim spomenikom

Kad ga više ne bude bilo.

Dužnost – reč koju su mi nametali od kada znam za sebe

Moj svet sklon je ka kiču, možda zato i insistira na dužnosti

I prećutkuje pravo na slobodu.

Jer sloboda, moja, je samo moja

I ne uključuje jaram interesa tuđih

U koji bi da me okuju

Oni čija su usta puna hvalospeva junacima izginulim za slobodu

Čiju, pitam se, jer mrtvi imaju samo jednu slobodu

Da budu mrtvi

A i to im se oduzima, čim neki interes poželi nešto novo

Pa uposli mislioce i umove slobodarske, nacionalne,

Što potom prekopavaju grobove i ispredaju narative

Po volji sopstvenoj

U želji da opravdaju zločine koje su naši činili našima

I naglase one koje su drugi činili nama

Jer to ne sme da se zaboravi

I mora da se podgreva

Poput sarme na šporetu na drva

U trošnoj brvnari na ivici tundre

Na kamenjaru ljutom

Tamo gde se rađaju snovi i umišljaji

O okovima i oklopima u koje bi da me ubacite

Pa da ratujem za njih – te oklope

Koji nisu moji

I nikada neće biti moji

Do vaši – dok ih ne prodate

Pa postanu tuđi

Pa svi mi moramo da postanemo tuđi

I pređemo put između nas i tuđinca

Kako bi izbegli da budemo tuđinci u sopstvenom svetu

I postali naši, čak i onda,

Kada ne znamo i ne razumemo to naše,

Jer nam je novo i nepoznato i strano

Al sede glave sad kažu da je naše – to strano

A strano ono što je bilo naše

I odjednom tu su neki neprijatelji

Koji bi da nam oduzmu to naše

Koje ja još ne mogu da prihvatim kao svoje

Jer ja sam imao svoje, a neko mi reče da to više nije moje

I da sad imam neko drugo moje

Koje ne poznajem, što ga ne sprečava da zahteva moju odanost

Do smrti

Jer kakav sam ja to čovek ako ne pripadam ideji našeg

Koju ne razumem,

Jer ja razumem samo ljubav prema svojoj Ukrajinki

Zlatne kose, oštrog pogleda, smelog osmeha

Od koje strepe zmajevi i ubice

U koju se zaljubljuju slovenske duše

I one koje to nisu

Ja pripadam lepoti, koju bi da mi oduzmu

Zarad čega pitam se

Zarad čega braćo Ukrajinci

Zarad koje ideje i čijeg interesa

Tražite da se odreknem one koju volim

Da bi voleo parče zemlje

Zašto mi pretite streljanjem

Što odbijam da se borim za zemlju

I želim da se borim za ljude

I ženu koju volim

A zemlja će me svakako

Kao i svakog od nas

Primiti u svoj zagrljaj

Onda kada tome kucne čas

I čemu žurba

Smet može da čeka

Ljubav je prioritet

I snovi o dečijoj ljuljašci i jednoj maloj crvenokosoj

Koja još ne zna da se nije ni rodila

A već se pita, ceo svet se pita

Ruskinja li je, ili Ukrajinka

Kao da je to bitno

Jer lepota i osmeh je jedino što se računa na ovom svetu

Jedino što nosimo u večnost

Kad krenemo u zagrljaj zemlje

U koji bi neki da nas odmah naguraju

Zarad interesa svojih

Punih novčanika i skupocenih automobila

Pijanih žurki i orgija

Svega onog što patriotizam jednima daje, a drugima zauvek oduzima.

Odbijam zahteve vaše, zastave i nacionalne himne

Jer sloboda moja traži ljubav i osmeh

Jedne Ukrajinke zlatne kose plamenog pogleda

Koji ne mogu da izneverim.

Njen osmeh sva je moja Ukrajina

Tu svetu dužnost biram da pratim

A moja slovenska duša mi kaže

Gle eno jednog Rusa, gledaj kako trči za uvojcima one Crvene

Pusti ga, podrži ga, on je brat tvoj što traži ljubav izgubljen u svetu laži.

 


субота, 5. март 2022.

Karaburma

 

Karaburma

 

Isluženi heroj prohujalih ratova, na televizoru, u polumraku svoje sobe gleda snimak kako tuku neke ljude, slične njemu, seća se, slične onome što je bio, kad je imao snagu i volju, pre nego su mu ih oteli, skršili, ti nepoznati batinaši, neki ljudi, ako su uopšte ljudi, u kojima raste samo bes, što sa mržnjom gledaju na ostatak sveta…

Nekada je bio čovek, imao ponos i volju, a onda je usnio san i taj san, sad shvata nije bio njegov, taj san vodio ga je dovde, do ovog kreveta i ove polutame, u kojoj se skriva, od sebe, ne od drugih. Tama je postala njegov oklop, u njoj skriva svoje slomljeno telo, nestalu volju i par praznih flaša što se vuku po podu.

Teško je trezan gledati herojska dela, teško je gledati te plave, u zvezde zagledane oči. Teško mu je da gleda nesreću, što prethodi godinama nesreće, izgubljenom životu što će proći u tami stana u prizemlju socijalne zgrade ispod koje je nekada davno posađeno drvo, koje je sad spreman da brani sopstvenim životom, jer jedino mu je ono bilo odano svojim hladom i obećanjem tame u koju se mogao zavući i pobeći od sveta i sebe i obećanja onog što je mogao biti, a nije postao i zbog čega će ga kazniti i napustiti oni koje je voleo, a on će to prihvatiti ćutke, jer to je sudbina heroja – da trpi i podnosi… da stvara svet po meri drugih, u koji sam možda nikada neće kročiti, ali će ga stvoriti za budućnost onih koje voli… ali i budućnost onih koje ne poznaje, a koji veruje postoje i koji zaslužuju bolji svet od onog na koji je sam bio osuđen, ili osudio sebe onda kada je krenuo u rat, u odsudnu bitku za taj vrli novi svet čija će mu vrata ostati zamandaljena, zauvek zatvorena u koji će moći da zaviri tek kroz ključaonicu onda kada izgubi svako samopoštovanje, da zaviri samo da vidi da nije sve bilo uzalud, da je vredelo živeti i raditi i ratovati za neki bolji svet makar on, taj novi svet, nikada nije želeo da ga primi tako prljavog i sakatog, obogaljenog duha i slabog tela istrošenog u veri koja, suđeno je, drugima postaje stvarnost…

Trpi, podnosi, ukus života je gorak, a slasti je malo i tako je retka, kao i toplina koja telom prostruji kada je oseti, tu slast, stvorenu za ljude koji su imali malo više sreće ili tvrđi obraz, pa znali da pobegnu od odgovornosti ili operu ruke pa su dospeli na to željeno mesto, taj vrli novi svet koji guta sve slasti i greje duše skamenjene u prošlosti u koji on nikada neće kročiti ali će ga stvoriti za budućnost onih koje voli… i onih drugih koje nije voleo, ali su nekako išli u paketu sa onima koje je voleo pa je i njima činio, nekada bez znanja da čini, nekada svestan, a opet nemaran i voljan da učini i da učini bar nešto da svet bude bolji… makar malo… jer to mu je važno… jer šta bi bio, ko bi bio, da nije takav, da ne čini ono što veruje da je ispravno, bez obzira na kaznu, a kazna je duga i velika i strašna i on je osuđen da je nosi… Prihvata kaznu jer mu je suđena, jer je deo njega, još od onog dana kada je shvatio da drugačije ne može i da su dela i izbori da nešto ne učini jedino što ga čini čovekom kakav jeste, a on je to što jeste i teško da će se promeniti, jer sve je manje vremena, a sve više patnje, sviknut na izdaju, miri se sa izdajom tela, koje nosi duh, isto onako kako se nekada mirio sa izdajom ideja koje su ispunjavale duh. Polako, vreme uzima svoj danak, u njemu raste jedan slomljeni čovek slomljenog duha sa nadom da će ipak biti bolje… jednog dana… a taj dan izmiče i nikako da dođe… nije mu preostalo ništa do da čeka, u tami stana na prvom spratu socijalne zgrade, ispred koje je neko nekada davno posadio drvo koje bi sad branio životom, podjednako istrajno kao što je branio ideje i uverenja koja su ga dovela do njega… i taj hlad jedino je mesto na kojem ponekad oseti istinsku toplinu sunca i veru da će život jednom ponovo zasijati…