Kako sam postao Kamijev Stranac, izolovan i odsečen od sveta, zarobljen u sopstveni Bermudski trougao – postoji li odgovor… zna li se…
Moderan čovek izgubljen je u novom Bermudskom trouglu koji čine frižider, krevet i spravica za pristup internetu – mada je, sve više tih sprava, nakačenih, na globalnu mrežu. Zarobljen u ovom trouglu pojedinac, koji sebe smatra slobodnim i društvenim bićem, sve ređe se odlučuje da izađe napolje, priča sa poznatim, ili sretne i upozna nepoznate ljude. Vremenom zaslepljen plavim svetlom sa crnog ekrana, svet, barem onaj spoljni i stvarni, prestaje da postoji i biva zamenjen onim bližim i na dohvat ruke. Virtualnim. Uostalom, u njemu, ili na njemu, nisam siguran šta je ispravno reći, sad se nalazi sva radost života, ili se bar tako veruje. Čak i vernici sada Boga traže na internetu, jer on mora da se takođe tamo preselio, u tu modernu novu kuću, što siri reč istine i postaje reč istine, čim je objavljena, a vaistinu i zapraćena.
Ne zna taj čovek, izgubljen u ovom trouglu, da poveže groktanje i šniclu, teško razlikuje seks od ljubavi, a još teže zabavu od smisla. Razmažen je, bahat, ali jasno programiran i poslušno i predvidljivo odgovara kad mu se ispritišću odgovarajući prekidači, pa sveden na nivo automata, radi, po programiranoj rutini, ono što se od njega očekuje. Poput životinje u kavezu, čim obavi tražene operacije biva nagrađen. Razlika je mala – mislim, među životinjama u kavezu. Miš dobija sir, majmun bananu, a internet ovisnik porciju seratonina, sa oksitocinom, a ponekad i adrenalinom, dopaminom – sve ono što jednom razumnom biću treba da bi osetio radost, uzbuđenje, zadovoljstvo, blaženstvo.
Ponekad ga doduše kao ovih dana recimo hrane pravedničkim besom, mržnjom, prema nekim ljudima koje sigurno ne poznaje, mada je o njima čuo ponešto, naravno ništa dobro, jer kako bi i mogao, pa ne drži on korpu sa bananama, on ih samo konzumira i vrlo je nervozan kad ne dobije svoju porciju.
Protresaju um slike nekakve grozne – kavez nevidljivi se ljulja, panika raste, ali zavarati se još može – biće da je samo najava za neku novu igricu, ili rijaliti, nije siguran, a i kako bi, kad toliko je onoga što nerazume, i ne pomaže ni to što mu se sve tumači, jer ništa od toga da ga nahrani, da glad prevari, da osmeh na lice navuče, pa selfi napravi, u svet da ga pošalje, da crknu zli dušmani, što mu ne daju mira…
U krevet odlazi frustriran, a krevet je raskliman i škripi, i nije onakav kakav je bio, a teško da će se popraviti i on nikako da zaspi i po celu noć nervozan bulji u ekran, a potreba je sve veća i frustracija raste, kao talas odlučan da sruši branu sve dok se ne sudari sa zidom iste.
Onda se talas vrati, a sistem se umiri, jer eto ga opet, u zoni poznatoj i prihvatljivoj, baš tamo gde je i želeo da bude.
Negde izvan ovog horizonta, van trougla, padaju žute saharske kiše, što nose pesak i prljaju automobile. Negde drugde, mesečinu smenjuje plavetnilo zore, a u vazduhu se oseća miris proleća. Ptice su na svom povratku kući, a negde na severu besni rat.
Neki potpuno odvojeni životi u izolovanim svetovima prolaze mimo nas. Možda ih nikada nećemo dotaći. Možda ih snime, dokumentuju kamere vojske reportera, izveštačenih voditeljki što postavljaju zatupasta, primitivna pitanja, što zadiru u tuđe živote, a odbijaju da budu postavljena životinji u kavezu. Možda nema nikog da ih postavi, možda nema ni ogledala u kojem bi ih izgovorio samome sebi, a možda ga naprosto nije briga.
Uostalom, šta mu to može doneti – sigurno ne nalet seratonina. Bolje da se posveti uređenju svog malog sveta i preuredi raspored ikonica na ekranu.