четвртак, 19. јул 2018.

Mesečina, lavež i tužni krik koji se diže ka noćnom nebu


Mesečina, lavež i tužni krik koji se diže ka noćnom nebu



„Zavijajmo“, kazao je pas.
„Zavijajmo“, rekli su ljudi.
I onda su neki lajali, neki zavijali, ali onog ko im je naneo zlo, ili možda samog zla, lično, nije bilo na vidiku.
Na noćom nebu punom silinom sijao je mesec. Nije bio siguran da li je taj zvuk pun emocije bio upućen baš njemu. A opet je slušao. Bez reči. Nije razumeo ništa. U glasovima koji su dopirali mogao je samo naslutiti bol.
Nije video kako ga se to ticalo.



Shvatanje problema, ili čime zaokupljamo mozak


Uvek su mi se dopadale mlade studentice koje su mi dolazile na praksu. Obavezno bi imale neverovatne ideje o tome ko je njihov profesor i kakav je privatno. Netačne naravo. Bile su lak plen... ili su mi bar dopuštale da u to verujem...
Kada nanjušim prolaz prelazim na uigranu kombinaciju rečima: „Ovaj um imao je potencijal za istraživanje samog trenutka stvaranja. A onda je ušao u pubertet...“
„Šta to znači?“, zbunjeno bi pitale.
„Od tada se bavi samo onim što se dešava pre stvaranja.“ Studentice matematike sa ovim odgovorom bi posebno imale problem. Srećom i ona je bila jedna od njih. Dovoljno ljubopitljiva... i zrela...
„Bavi se singularitetom?“ pitala je.
„Ne“, odgovorih joj, ispijajući poslednju rakiju tog dana. Osećao sam kako se svaki deo mog tela fokusira na nju. Bio sam spreman...
„Pa čime se onda bavi“, upita, ne baš tako naivno.
„Problem prvog poljubca... problem vođenja ljubavi...“
Zenice su joj se raširile... ne od straha...



Bez reči



Pitam se... živim u nadi... i strahu...
Pitam se... mogu li još jednom da prevarim publiku... samo još jednom... i da zatim prevarim sebe... da u meni ima još reči...
... i da ću ih jednog dana već nekako iscediti iz sebe...
... i nadam se da će taj dan brzo stići... i da niko do tad neće primetiti da sam bio bez reči... i da sam ćutao.... jer nisam znao šta da kažem...
... ne zbog samocenzure...   ne više... više zbog bezidejnosti i bolesnog ništavila koje dolazi kad jednom zaćutite.



Telo na astalu



Moje telo na astalu... i toliko tela koje stoje u toj prostoriji pored njega... mog tela... ono što sam nekada bio Ja... a šta sam sad... šta ću postati... sećanje...
i vidim suze... ali ne čujem ništa... i ne mogu da progovorim... i više od smrti boli me tišina... i to što idem u tišinu...
a poslednje sećanje koje će na mene poneti ovi ljudi... ova tela... koje čeka ista sudbina... biće ova scena... oni će pamtiti zvuk... jecaje... ja više neću pamtiti ništa... postaću tišina... možda to treba da bude poslednja reč...
tišina...

уторак, 3. јул 2018.

Čekajući svoj lik, da se pojavi u vodi, u hladu drveta Bo


Čekajući svoj lik, da se pojavi u vodi, u hladu drveta Bo


Pre puno godina, jedan ratnik, tad još dete, čitao je Jagju Munenorijev Životvorni mač. Bilo je to vreme pre ratova i bitki koje će preživeti, ali od kojih se nikada neće oporaviti. Više se nije ni sećao svih pravila zapisanih u knjigama koje je davno čitao. Sa tim vremenom i dečakom koji je čitao Mijamota i Cua vezivala ga je samo disciplina duboko ukorenjena u njegvom telu i životu koji je vodio od tad. Sve te godine sputavao je sebe.
Poštovao pravila, poput japanskih samuraja bogobojažljivo verujući da upravo ona čuvaju njegov život.
I čuvala su ga i spasila, toliko puta...
ali, osećao je negde da su ga i ograničila, osakatila, postala zatvor iz kojeg nije znao pobeći... toliko dugo...
a vreme je prolazilo...
i život...
A onda je došla jesen...
 za njega kojem je oduzeto proleće, koji nije stigao d oseti snagu i vrelinu leta, za njega je došla jesen, a sa njom i potreba...
za promenom...
za slobodom...

 











I sišao je pored reke... i seo... u podnožju šume... svestan da u njoj ne raste čudesno drvo Bo sedeo je i gledao u providno zelenilo jezerske vode... i gledao je ribe... a one su letele u toj bistroj vodi u kojoj su se ogledale šume koje je milovao povetarac...
A možda i nisu letele, možda je to njegov um počeo da umišlja...
da stvara novu realnost...
bolju od one koja je tako dugo bila njegov život
ili je bar on tako verovao...
više nije bio siguran u to šta je realno, a šta umišlja, šta na kanvasu od vode slika njegov um...
i nije ga bila briga...
pustio je svoj um da luta i zadržava se gde god poželi...
a um je lutao...
i njegovo srce punilo se uspomenama...
izmaštanim...
stvorenim u umu jednog ostarelog vojnika...
stvorenih iz potrebe da i čuvar izađe iz zatvora...
i upozna slobodu...
koja postoji van ograda,
i očekivanja,
van zamislivog...
tamo gde mašta odluči da odluta...
tek ponekad....
u onim retkim trenutcima vrednim koliko i ceo jedan život...







уторак, 26. јун 2018.

Dok čitam Bukovskog, na obali reke…


Dok čitam Bukovskog, na obali reke…


Čitam, a on mi kaže: „Nikada nisam pisao poeziju da bi je čitao“, i ja ga razumem. Niko ne piše da bi uživao u svojim rečima, jer reči su kondenzovani očaj, ili bes, ili želja, reči su ono što od tebe odlazi… nekom drugom… nisu ogledalo u kojem bi želeo da vidiš svoj lik… znaju to… svi… ili bar oni, koji koriste reči… kao oružje, ili alat, ili kao ispomoć… reči nisu prijatelj i ne treba im se vraćati… kad te jednom napuste… posebno ne reči koje imaju pretenzije… koje žele da postanu stihovi… ili ih drugi takvim vide…

Nikada nisam pisao poeziju da bi je čitao – pisao bi je zato što me je bolelo, da zadivim po neku damu sumljivog ukusa, a po mogućnosti i morala, da se izrazim, da se olakšam, da se nekome najebem matere, da pokažem nezadovoljstvo, da pokažem želju, da probudim nepoznati lik koji sedi u publici, da izmamim osmeh, probudim čežnju, probijem suzu, da se svađam sa ljudima i svetom, sa bogom, sa sobom, sa onima koji su tu bili pre mene i koji su krivi što sam postao ovakav, da poručim koju reč onima što će ostati iza mene, nepoznatim, a posebno poznatim – onima kojima nisam mogao da kažem, ono što sam želeo, a koji nisu hteli da me slušaju ili me nisu smatrali dostojnim, ili su me što je gore smatrali uzvišenim i povlađivali mom egu, onima što su govorili da me vole, a ustvari su mi zavideli, iako nisu imali na čemu, onima koji su govorili da bi sve dali da su na mom mjestu, a nikada nisu želeli da zamene svoj život mojim, onima koji su me mrzeli, svima i nikom, zato što sam morao, zato što sam hteo, zato što sam mogao, zato što ništa drugo nisam znao, jer sam tako plaćao kiriju, i piće, i kurve, i parče kobasice zaronjene u pasulj, pisao sam iz mnogo razloga, ali nikada da bi je čitao.

A opet, nadao sam se da će je drugi čitati.

A ponekad bi se i to čudo desilo, i poneko bi pročitao poneki stih koji sam napisao i ja bih mu bio zahvalan… i bio bi srećan… i bar na trenutak pronašao bih mir i otišao da pijam kafu iz fildžana, skuvanu u bakarnoj džezvi, negde na obali reke… zelene i hladne…

a onda bi, na tren, zaboravio reči…

i neizgovorivši ni jednu jedinu reč uživao u lepoti…

jer lepota skoro uvek nadmašuje reči…



Kad obučeš te crvene lakovane cipelice…


Odlutaš ponekad… pitaš se koga ćeš sresti… barem u mislima… jer tamo, gde te odnesu, tamo je korak brz, hitar, veseo… i kadar je svugde da te odvede… i približi mestima i ljudima… sad dalekim… ili ti se to samo čini… dok ne obučeš te crvene lakovane cipelice što imaju moć da šetaju hodnicima snova i zaborava… i hodaš lagano, kroz vreme i želje… i pitaš se… koga ćeš sresti… a mnogo je onih koji bi da te sretnu… da bar za trenutak zastanu u tvojoj blizini i prozbore po koju reč… i ti tad ne znaš… žele li oni govoriti sa tobom… ili sa svojim sećanjima…. I zapitaš se tad… koga bi više voleli da sretnu… tebe ili crvenu – onakvu kakvu je pamte… i hodaš tad dalje korakom žurnim jer ne želiš to da saznaš… a negde u dnu svoje duše znaš… i ti ljudi iz sećanja… da te sretnu… voleli bi te… takvu kakva si sada… samo kada bi mogli da te sretnu… a možda… ko zna… možda će te jednom ponovo sresti… a možda će te i te crvene lakovane cipelice odvesti do njih…