недеља, 16. децембар 2018.

Kasper, jedna kratka pripovest o nemirnom duhu


Kasper, jedna kratka pripovest o nemirnom duhu


Sedeo sam u poslastičarnici i jeo tiramisu kada sam osetio da mi duh napušta telo i odlazi da pravi sneška belića na obližnjem trgu. Kako je trg bio zauzet demonstrantima i novogodišnjim tezgama, a sneg nije padao dovoljno brzo da nadoknadi onaj otopljeni, duh je zaključio, da, s obzirom na zakone, koji od vlasnika kuća i lokala zahtevaju čišćenje snega sa javnih površina, snega nikada neće biti dovoljno da se sneško završi, pa je odlučio da sneg potraži na planini.

Jahorina i Kopaonik nisu dolazili u obzir zbog snobizma koji je na njima vladao, a Balkan je bio predaleko, a i sneg je tamo bio pogodniji za nordiske sportove što jednom alpskom snešku nikako nije odgovaralo – reputacija se valja čuvati, posebno ako ste sneško belić. Izbor je pao na Zlatibor, ali se s obzirom na stanje duha, istom nije svideo ovaj turistički diznilend, a i osoblje po hotelima i kafanama (posebno naglašeno u Milunkinom konaku i oronuloj Čigoti), više nije bilo kao nekada. Zato je odbegli duh, bez tela, samo poršetao pored jezera, a onda se izgladneo popeo do hotela Palisad, koji ga je dodatno razočarao osobljem ili nedostatkom istog, što nije lako utvrditi, jer teško je pouzdano znati šta duhovi zameraju hotelijerima, ali premda je naratorov duh povremeno znao da završi u krevetu sa Vistonom Čerčilom i cigarom, i sa navedenima, posebno cigarom, rapsravlja o marketingu, isti može sa dovoljnom pouzdanošću tvrditi da, dotični duh, koji je utekao između dva zalogaja kolača nikada nije voleo da zalazi u hotele koje nemaju konsijerža i ribu ne služe u četvrtsatim tanjirima, što je po mišljenju jednog duha bio minimum pristojnosti za jedan hotel, pa je odlučio da se vrati u naratorovo telo, koje je zatekao kako se prežderava tiramisuom. Pošto je primetio koliki komad kolača je telo progutalo i svarilo pre njegovog povratka došlo je do svađe između duha i tela.

Razočaran telesnim slabostima duh je posle dva gutljaja kafe odlučio da opet prošeta i ovog puta odlutao do planinskog prevoja, o kojem nije znao ništa drugo osim što je na tabli, pored puta, pročitao ime naselja Jasenovo. Tamo je snega istini za volju bilo, ali mu se nije svidelo hučanje vetra i zavijanje jednog ružnog dugodlakog psa, kojem se nije dopadalo što vlasnici sada imaju jednog psa kratke bele dlake i velikih klempavih ušiju. Ljubomora između kućnih ljubimaca prerasla je u otvorenu zavist, čim je belodlaki nasilnik oteo kost koja se duhu, a i psu duge dlake, reklo bi se, činila idealnom za nos sneška belića – u navedeno vreme sve šangarepe usled velike hladnoće bile su smrznute i valjalo ih je zagrejati na odgovarajući način. Ni na ovom mestu duh se nije dugo zadržao, naime, usled slabe naseljenosti nije bilo pozorišta, a predeo je oskudevao i u kiparstvu i drugim oblicima moderne umetnosti, pa se duh nije mogao uvlačiti u kamene skulpture antičkih heroja i diviti njihovoj (svojoj) mišićavosti, koje debelo telo koje se prejedalo baklavama i tulumbama, a iz kojeg je znao povremeno da utekne, nikada neće imati. Pre nego je zbrisao odavde bestelesni je ostavio račun na šezdeset devet konvertabilnih maraka za ribu koju je pomorio u susednom ribnjaku – uglavnom pastrmku, pošto kečige i soma nije bilo. Dok je uz huk vetra bežao sa planine pratio ga je lavež dugodlakog iz kojeg se jasno moglo nazreti da ovaj ne misli plaćati njegove račune.

Za to vreme telo se pravilo da čita neku smešnu knjigu Vudi Alana, mada istini za volju, u Banja Luci teško da bi ko primetio da u poslastičarnici sedi jedno telo bez duha  i čita knjigu. Čitanje, posebno knjiga, nije bio omiljeni sport u krajini i telu bi se više isplatilo da se pravilo da je odvaljeno od alkohola, jer onda ovu nelogičnu pojavu razdvojenosti duha i tela konobari nikada ne bi primetili, a ovako su od početka bili sumljičavi, jer čitanje knjiga svakako izaziva podozrivost kod lokalnog stanovništva. Srećom, valjda usled naleta šećera u krvi, duh bi se brzo vraćao i intervali odsutnosti nikada nisu predugo trajali. Izlazak duša iz tela ovde nisu bili uobičajena rabota, ali zahvaljujući internetu ni potpuno nepoznat fenomen. Bilo je bitno samo sprečiti mušteriju da ne zbriše, a ne plati, a šta radi sa kolačima i mislima i ne baš toliko –bar što se konobara po poslastičarnicama tiče.   

Još dvaput tog dana duh je bežao iz tela, reklo bi se po jasno utvrđenom modus operandi – iz nekog čudnog razloga prateći planinske puteve i kafane. Znamo da je pokušao da priča sa ovčicama na Mačkatu i da se šeće preko visećeg mosta na Rzavu. U oba slučaja je omanuo. Verovatno, jer ovce nisu bile zainteresovane za priču, a više ni tako naivne, a što se drugog pokušaja tiče, ostalo je nejasno koji deo mosta pripada Mlinarevom snu, a koji zamku preko puta, te koliku mostarinu i kojem objektu treba da plati, pa se usled ovih pravnih nedoslednosti duh opredelio da se spusti do Prilika i malo oslušluje antene radioteleskopa. Tu priča postaje zamršena, i na momente teška za praćenje i razumevanje, jer i on kao duh i vanzemaljci, čije signale antene osluškuju, a koji se inače, još nisu javili, spadaju u slične pojave i teško ih je jasno razlikovati, pa se duh pribojao da bi mogli da ih pomešaju, pa da bi izbegao krizu identiteta odlučio je da smesta ispari sa navedenog mesta i vrati se u poslastičarnicu.  
Shvatio sam da se konačno vratio u moje telo pošto me je prošla jeza, a glasovi dece koja se prežderavaju domaćim bombonama postali smisleni i razumljivi mom mozgu.
Nakon ovih neprijatnih iskustava – duh je bezobzirno ostavljao telo u javnosti, što je činilo da mi obrazi pocrvene, iako nije bilo rasprave i javnih scena – ovo dvoje dogovorilo se da nevernosti duha odvijaju u potaji.

Napuštao je telo, samo dok bi ovo ležalo u krevetu i odlazilo do filharmonije kako bi prisustvovalo probama hora Bečkih dečaka – tako je barem telu govorio. Istini za volju znalo je da odšeta i do nekog drugog kreveta u kojem bi ležalo neki podjednako nestašan duh.

Disclamer: Usled zagarantovane diskrecije i mogućnosti tužbe narator je dalju razradu gornjih navoda, u stilu modernih novinara prenebregnuo i propustio da bliže objasni u tekstu, pa o ovome neće biti daljeg pomena, što je i logično, jer zamislite kako bi priča uvrnuto izgledala kada bi sadržala pasus u kojem telo tuži duh za neverstvo i za svedoka poziva naratora koji poseduje i dotično telo i dotičan duh da potvrdi šta je njegov duh radio u trenutcima kad odluta... dakle, zaustavimo se samo na napisanom, zanemarimo ovaj pasus i produžimo dalje na epilog ove pripovesti...

Ovakva otvorena veza između duha i tela potrajala je neko vreme, dovoljno dugo da nestašni duh obiđe Istambul, Petu aveniju, Dubai i par Pariskih bioskopa, a onda se skrasio pored duha koji bi često znao da navrati do njegovog tela. Ne znamo koju je tehniku pri izlasku iz tela koristio ovaj duh, ali smo sigurni da ima neke veze sa mislima... znate ono, pomislim ponekad...

среда, 12. децембар 2018.

Grimizna sofa


Grimizna sofa


Šalje mi poruku, da me čeka. Kaže: “Sleti na bezbrojna moja ležišta, na moju nagost za tebe pripremljenu.” I ja letim, ka njoj, i njenoj željji, ka slasti koja me čeka. Letim, ka jedinoj pobedi dana, jedinoj pravoj pobedi života nad onim porzaičnim, bledim, neželjenim, nepotrebnim trenutcima i poslovima koje radimo samo da bi sebi omogućili taj kratki beg u sreću. Letim, kao da sutra ne postoji. Postoji samo moja želja i jedna želja koja me čeka. Samo mene – ona koja me je odabrala, od svih ljudi ovog sveta – mene. Letim da joj se predam, jer to je sve što želim, da joj se predam, da mi se ona preda.

Postoji li ljubav koja je veća od predaje – mislim da takve forme nema. Nije ni bitno. Ni meni, ni njoj. Ovo je naša forma ljubavi, naša želja, i skrivena strast.

Spremna, čeka me na grimiznoj sofi. Zatičem je u lotusov cet izvijenu, kako čeka svoju žar pticu, dok pupoljci njeni čekaju da budu ubrani. Šumski mirisna, otmena i obnažena, zahteva da joj priđem. Namamljen osmehom, omađijan željom prilazim. Uranjam u blud i predajem se. I nije me stid predaje moje. Pitam se što se ranije nisam predao. Zašto sam čekao. Zašto je dan morao da traje ovoliko dugo. I koliko će trajati noć. Da li je noć dovoljno duga za sve naše uzdahe. Kad me dodirne više ne mislim i ne pitam se ništa, osim njenog prisustva, više nije mi važno.

Traži me i ja se dajem. I ona se daje. I traži još.

“U tebi je skrivena moja želja, u tebi spava moja čežnja, kome još mogu pripadati ako se samo tebi dajem”, kaže i pušta me da dotičem njene tajne od čega joj oči, u trnu, postaju sjajne kao ugraci koje gutam poput žderača vatre. Grlo i utroba, od tog pogleda mi gore, nekim prijatnim žarom.

“Zaposeo si sav prostor moje utrobe i neba. Kako da živim bez tebe. Dan je bio dug i sad mi je potreban komad tebe da se oslobodim praznine i jada samoće koju živim sa drugim ljudima”, kaže pre nego što njen jezik, poput košute, što kapi rose liže sa trave, ne počne da kruži po mom telu, a pokreti, koji prate geoglife mog tela ne odvedu njene usne prema jagu. Obožavam to njeno nisko spuštanje usana. Drskost sa kojom to radi. Želju koju osećam u toplom dahu koji predhodi ugrizima i poljubcima.  Ujeda me i grize, parče po parče, utrobe moje, i ja na trenutak poverujem da sam Prometej, a da je ona Pandora, a da je ova nada što me obliva i vodi najveća pošast koja će me zahvatiti… i nije me briga… jer čovek sam, a ne bog… i pošast ljubavi i sreće može da me izjeda… rado ću joj se predati….

I predajem se, i ona se predaje, a mesec nemo svojim belilom rasteruje mrak i samoću oko nas.

I noć traje dugo, a prekratko za nas… Onda iz tame izranja sunce i ja joj šapnem, “buđenje”, iako ni oka nismo sklopili… a ona se nasmeje radosno i izađe na svetlost da pozdravi zvezdu što nas budi i skuva jutarnju kafu…

понедељак, 10. децембар 2018.

Bećar


Kad pomislim na tebe


Ponekad pomislim na tebe, a možda to i nije samo ponekad.

Razmišljam, o tebi.

Razmišljam, o nama.

Zamišljam, tvoj miris i uzdahe. Intimnu tišinu između nas. Pokrete tvojih ruku, Tvoje prste, ispružene, dugačke, ogoljene od prstenja, znojave i mirisne, kojim me dodiruješ, lagano kliziš po svom i mom telu, tražeći čas sopstveni, čas zajednički učitak. Zamišljam te izvijenu. Zadovoljnu. Srećnu. Nasmejanu. Kako mi šapućeš nežnosti i gadosti.

Razmišljam o tom trenutku sreće. O tome kako je sreća poput reke ili mora, prepuna plima i oseka, i kako me plima uvek ponese… ka otvorenom moru… ka tebi…

Nadam se… novoj plimi, trenutku kada će se moja reka ponovo uliti u tvoje more. Kada će nas zapljusnuti sreća.