Prijatelj me je pitao ko je ta žena u koju tako besramno buljim.
Odgovorih mu da je senka prošlosti, ali on nepoverova ni najmanje. A i
zašto bi? Opčinjenost govori jače od reči. Uvek je bilo tako.
A ona me je opčinila. I nisam znao da li je to učinila nanovo ili je bilo
dovoljno da podgreje želje za koje sam verovao da su davno uminule, a koje se
sa njom pojaviše i koje mi pogled za nju prikovaše.
Opčinjen, ja sam, od ljudi odvojen, usamljen, ili možda ne tako usamljen
u želji da joj se približim i budem pored nje... i budem deo nje... barem
privremeno... barem na tren...
... iako znam da ta nakana moja nikada neće pristati da bude samo tren...
i da će zauvek težiti da postane večnost...
... izgleda da je i ona to znala...
znala kako da dozira moju želju, kako da obuzda moju nakanu i da podredi
moju volju – sebi – toliko da zarad nje odustanem od nje...
... čak i kad je volim toliko da život ne osećam bez nje...
Samo zato što se život nada životu pored nje
Ali sve to beše iluzija
Znam
...a i sada znam, i iznova, u
iluziju verujem...
Jer drukčije ne mogu, jer drukčije ne znam. Drugačije neću. Makar mrtav
živeo dok ne skapam odbačen, sam, daleko
od prijatelja koji me još mole da se zarad života odreknem nje.
A ja ne mogu i neću.
Jer živi u mislima mojim, i ponekad, samo ponekad, kao sada, oživi i
otelotvori se pored mene.
A onda, istog trena, sve zabrane, molbe i kletve nestanu kao da ih nikad
nije bilo
Čudesna žena. Naočita i visprena.
Znala je kako da zaveže misli – za sebe – a onda ih odveže i pusti mašti
na volju da se poigravaju njenom i mojom budućnošću koja istini na volju
nikada ne dođe i osta ubijena i zakopana u one iste misli koje nisu mogle da je
napuste ni mnogo nakon me ostavila. I koje još uvek, po nekad uskrsnu, a to uskrsnuće radosna je vest kojoj mi se srce
nada.
A onda se nada razlije
a opčiniteljka me iznova sebi privuče... i evo me kako uživam u zarobljen
u mislima svojim za nju zavezanim
Zauvek.
Нема коментара:
Постави коментар