Sanjao
sam da te ponovo ližem, sanjao sam san o jeziku i travi...
Sanjao
sam te, bio je to prilično nepriličan san da se tako izrazim – sanjao sam kako
zaranjam glavu u tvoje međunožje koje je glatko i izbrijano, a opet ukusno i
slasno, sa slankastim ukusom ostriga koji se polagano uvlači u moj jezik
nadražujući ga dovoljno da počne da balavi...
Sanjao
sam kako te ližem i raznosim svoju pljuvačku po sveže obrijanoj koži –
uglačanoj i zategnutoj, prezrivo odbojnoj prema svakoj najavi stidnih dlačica,
a opet živoj i plodnoj, uzdrhtaloj i spremnoj da u momentu oslobodi snagu
što u korenu leži i ponovo izdžiklja i
zakorovi i raširi se po bregovima i ulegnućima tvojim pretvarajući ih u
pašnjake trave koje jezikom zalivam i iz korena čupam, koje se napasam, kojih
sam željan kao vo zelene trave.
I
sanjao sam kako raste taj dlakavi prekrivač
kojim se napasam – i shvatih da to je moja Mana, što mi bogovi sa neba
poslaše, i ne bi ljut, ni razočaran, što
se u vola pretvorih i što mi glavu sad rogovi krase – jer osetih se valjano,
prijatno, ušuškano i voljeno i zaboravih najednom na jed što rogove mi nabi i
što me bez mesnatih usmina svojih ostavi...
A
ondah se probudih i shvatih koliko sam željan bregova i usmina tvojih i požele
da ih ljubim, i ližem, i zalivam i da bar još jednom jezikom zagnjurim duboko u
tvoje međunožje.
Нема коментара:
Постави коментар