уторак, 26. јануар 2016.

San o jeziku i travi



Sanjao sam da te ponovo ližem, sanjao sam san o jeziku i travi... 

Sanjao sam te, bio je to prilično nepriličan san da se tako izrazim – sanjao sam kako zaranjam glavu u tvoje međunožje koje je glatko i izbrijano, a opet ukusno i slasno, sa slankastim ukusom ostriga koji se polagano uvlači u moj jezik nadražujući ga dovoljno da počne da balavi... 

Sanjao sam kako te ližem i raznosim svoju pljuvačku po sveže obrijanoj koži – uglačanoj i zategnutoj, prezrivo odbojnoj prema svakoj najavi stidnih dlačica, a opet živoj i plodnoj, uzdrhtaloj i spremnoj da u momentu oslobodi snagu što  u korenu leži i ponovo izdžiklja i zakorovi i raširi se po bregovima i ulegnućima tvojim pretvarajući ih u pašnjake trave koje jezikom zalivam i iz korena čupam, koje se napasam, kojih sam željan kao vo zelene trave. 

I sanjao sam kako raste taj dlakavi prekrivač  kojim se napasam – i shvatih da to je moja Mana, što mi bogovi sa neba poslaše,  i ne bi ljut, ni razočaran, što se u vola pretvorih i što mi glavu sad rogovi krase – jer osetih se valjano, prijatno, ušuškano i voljeno i zaboravih najednom na jed što rogove mi nabi i što me bez mesnatih usmina svojih ostavi...

A ondah se probudih i shvatih koliko sam željan bregova i usmina tvojih i požele da ih ljubim, i ližem, i zalivam i da bar još jednom jezikom zagnjurim duboko u tvoje međunožje.

Нема коментара:

Постави коментар