Neočekivan razvoj situacije
Iznenada mi je
prišla privučena nečim čega ja nisam bio svestan. Niko mi nije prilazio već
dugo. Bio sam zatečen njenim postupkom, a onda je isto tako neočekivano
progovorila.
„Izgledaš tužno,
prazno, napušteno, nezainteresovano, nekako bolesno.“
„Već dugo sam u
onoj fazi života kada čovek izgubi sposobnost da privuče pažnju, kada svet
prestane da obraća pažnju na tebe, verujući da nemaš šta da mu ponudiš“,
odgovrio sam iznenađen njenim interesovanjem.
„Od kada to
traje?“
„Od rođenja.“
Ništa me više
nje pitala. Opet nakako sam znao, a slutio sam da i ona to zna. Situacija se
upravo promenila.
Poslednje utešne reči
Njegovi
prijatelji nisu voleli udovicu. Ni najmanje joj nisu bili naklonjeni, valjda
zato što i ona njima nije bila naklonjena. Zvala ih je mlitavom družinom.
Pijandurama.
Sa svoje strane
i oni su imali po nešto da kažu o njoj.
„Dušu mu je
izvadila svojom pičkom, nudeći je i davajući drugima, a on, budala, bio joj je
zahvalan i uvek govorio kako je od nje dobio tako mnogo.“
„Jadnik, dobijao
je manje od drugih.“
„Jadnik. Bar se osobodio.“
Klimnuli su glavama. Nisu pogledali prema spomeniku. Znali su da je tamo i
njena slika. Njegova sloboda bila je samo privermena.
Kao pravi
prijatelji spustili su sanduk i pustili ga da se odmara. Bar privremeno. Dok i
ona ne dođe.
Polovično dobar savet
„Ljudi će te
svaki put izdati. Nikad ne veruj ljudima“, savetovao me je starac.
Bio je to
polovično dobar savet. Ništa nije govorio o ženama, a one su me najviše
izdavale... ili ja nisam shvatao da su i žene ljudi...
Нема коментара:
Постави коментар