Osmeh
„Hoću da radim nešto svrsishodno i
smešno“, napisao joj je u poruci.
„Šta?“ pitala je.
„Nešto sa tobom.“ Onda se i ona
nasmešila. Dan je postao lepši.
Ruka u ruci
„Neka ruka je obično poslednje što
čovek drži“, rekao je. „Čiju ćeš ruku držati ti? Ko će držati tvoju?“ Bio je to
podmukao udarac zaodenut u odeždu brige. Već dugo izgledalo je kao da se svi
drugi brinu za mene više od mene samog. Kao i mnogo puta ranije nisam imao odgovor,
pa sam ćutao.
Odgovor je došetao par meseci
kasnije.
Još se držimo za ruke.
Profesor
Bilo mu je to prvo javno predavanje. Trudio
se, iako su mu poređenja bila smela. Stariji su odmahivali glavom. Nije se
obazirao. Vreme je pokazalo da je bio u pravu.
Profesor II
„Profesore jeste li uvek tako sigurni?“
pitao je asistent. Odgovor koji je dobiio ogledao je suštinu nauke kojom je
počinjao da se bavi.
„Ponekad sam siguran, ponekad sumljam.“
Trebalo mu je dosta vremena da
prihvati činjenicu da sumlje predsstavljaju veći deo života jednog naučnika.
Нема коментара:
Постави коментар