O, kreaciji...
Šetajući kampusom po prvi put odlučio sam da
pokušam da racionalno razgovaram sa njim. Iako vernik istovremeno bio je i
skeptik, što je bilo prilično neočekivano i davalo određenu nadu da postoji
mogućnost racionalnog razmatranja i sagledavanja činjenica. Iako sam davno
naučio da ne vređam vernike iskreno sam verovao da u ovom slučaju postoji
mogućnost, ne preobraćanja, to nikako nisam imao na umu, već pre prihvatanja
realnosti. Odjednom, bio sam u poslu podizanja svesti... i to me je
uzbuđivalo...
„Ti veruješ u Boga i kreaciju?“
„Misliš da je to loše?“
„Ne. Samo da je glupo?“
„Zašto?“
„Zašto? Zapitaš li se nekad šta je sve tvorac
morao da zna da bi stvorio univerzum u kojem živimo?
„Bog je sveznajući.“
„Shvataš da čak i da je tako, postavlja se
pitanje, kako je on došao do tog nivoa znanja. Koliko mu je vremena bilo
potrebno za tako nešto?“
„Savršenom biću vreme ne predstavlja problem.
Kako bi ti to rekao, po definiciji Bog je večan.“
„Čak i da je tako, ostaje pitanje kompleksnosti –
shvataš li da je, ako prihvatimo kreaciju kao moguću, kompleksnost tvorca
daleko veća od kompleksnosti univerzuma koji tvorac stvara.“
„Da.“
„Onda se objašnjenje kompleksnosti svih svetova
svodi na uvođenje entiteta više kompleksnosti – to nije održivo, jer univerzum
ne poznaje takvu vrstu kompleksnosti. Tvorac, dakle, ostaje izvan sveta koji je
stvorio. To opet povlači da je besmisleno verovati u tvorca i klanjati mu se, jer
on ni na koji način nema upliva u svet u kojem živimo.“
„A šta ako je sve predodređeno unapred, ako je
tvorac mislio na to i stvari unapred uredio prema našim zahtevima koji će se
pojaviti znatno kasnije?“
„Onda je tvorac ili znatno niže kompleksnosti od
sveta koji je stvorio pa je pri stvaranju sveta bio ograničen nekim zakonima
prirode, što je suprotno verovanju o njegovoj savršenosti i nadnaravnosti, ili svet
kao takav i nepostoji nego je sve samo simulacija koja se odvija na nekom
kompjuteru za kojim sedi tvorac. Nastranu pitanje ko je proizveo kompjuter,
napisao softver i slično... Opet, ostaje da se takvom biću besmisleno klanjati,
jer svet kao takav ne postoji, mi nepostojimo, pa nepostoje ni naše želje, a
ako one ne postoje, kako onda misliš da ih neko usliši?“
„Možda su to njegove želje – nisi mislio o tome.
Zar biblija ne tvrdi da je sve volja tvorca?“
„Reči zapisane na papirusu nisu dokaz. Uostalom,
biblija je često kontradiktorna u svojim navodima.“
„To je problem tumača i tumačenja. Nije problem
izvorne Božije reči ili volje Božije.“
„Čak i da je sve tako kako kažeš... i očito
veruješ... zar nije čudno da Bog nije predvideo pravac u kojem će se odvijati
simulacija.“
„Kako to misliš?“
„Pravac tehnološkog razvoja ljudi uglavnom određuju
kroz svoje investicije, dakle interese. Simulacija u bilo kojem trenutku može
promeniti pravac u kojem se kreće, pa će shodno tome, pojavljivati različite
želje, odnosno, zahtevi koje vernici kroz molitvu upućuju Bogu.“
„Bog ne odgovara na svaku molitvu. Samo na onu
koja je iskrena.“
„Misliš da se siromasi iskreno ne mole da se
jednog dana probude u bogatstvu?“
„To nije molitva koju bi bog trebao da usliši.“
„Ako sam dobro razumeo ,ti sad svemogućem tvorcu
namećeš moralna pravila koja si usput sam definisao. To je besmisleno, jer
prema onome u šta ti veruješ on je tebe definisao i proizveo.“
„Kad to kažem – On govori koroz mene.“
„Onda naknadno uvodi definicije što je u
suprotnosti sa tezom da je ostao van sveta koji je stvorio. Dakle, sad je u pitanju
je interaktivna igrica, u tom
slučaju, opet ništa od kreacionizma, jer su zakoni prema kojima se svet stvara
očigledno stariji od volje tvorca. Tvorac dakle nije svemoguć pa je kreacija u
podjednakoj meri određena tvorčevom intencijom kao i zakonima koji su važili u
trenutku kreacije, a očigledno i sada važe, pa ih možemo nazvati univerzalnim
ili prosto prirodnim. A ako postoje prirodni zakoni koji omogućuju egzistenciju
ovakvog univerzuma i oblika života koji mi poznajemo sigurno je da ako
isključimo vreme kao faktor iz jednačine život će se sam razviti do tačke kada
nas dvojica raspravljamo o njegovom poreklu. Bog u tom slučaju najblaže rečeno
nije potreban. Strože rečeno verovatno je suvišan u mehanizmu stvaranja sveta
jer dodatno ograničava uslove stvaranja.“
„To je samo zato što ti moralne uslove pod kojima
je svet stvoren i postoji smatraš ograničenjima.“
„Moral nije prirodan. Ne važi za biljke,
životinje, stvari...“
„Mi nismo ni biljke, ni životinje, ni stvari...
mi imamo svest i savest koja nam je data da sagledamo naše postupke.“
„A šta tvoja savest kaže na to da postoji
ograničenje tvoje svesti.“
„Kakvo ograničenje?“
„Tvorac je tvoje ograničenje. Ako njega izbacimo
iz jednačine jasno je da tvoja svest može spoznati mnogo više od onoga što sada
zna i poznaje.“
„Neke stvari ljudi ne bi trebali spoznati... nije
na ljudima da znaju kako se stvara svet... jer kad bi to jednog dana saznali...
verovatno bi se neko osmelio i da to znanje upotrebi...“
„... a onda bi postao Bog...“
„A onda bi taj neko morao da vodi računa o svetu
koji je stvorio... a mi kao vrsta nismo moralno evoluirali dovoljno da takvu
odgovrnost preuzmemo na sebe...“, po prvi put tokom razgovora njegov argument
imao je smisla. Ipak, odlučio sam da idem dalje i istražim kuda bi to moglo da
vodi.
„Slažem se. Nismo. Ali pretpostavimo da se to i
desi... tvorac uvek ima mogućnost da stvari vrati na početak... u najborem
slučaju obrisaće sve i početi iz početka...“
„Bog daje, bog uzima... ali svaki put kad uzme
uzima više od onoga što je dao...“
„Ti se dakle bojiš greške, a Bog je samo
apstraktni entitet kojem ti pripisuješ savršenstvo, a kako je čak i On ponekad
grešio, što jasno stoji u bibliji, i kako je povremeno morao da šalje potope na
zemlju kako bi ispravio svoje greške – ubijajući pri tome sve živo na zemlji,
ti se bojiš da bi to moglo da se desi i tebi... ili nekom sličnom tebi... ako
bi se upustio u izigravanje Boga...“
„To je strah sa kojim svi živimo... neki ga
priznaju neki ne... ali on je sveprisutan...“, izgledalo je kao da hoće još
nešto da kaže ali da oprezno odmerava reči kako me ne bi naljutio ili povredio.
Pogledao sam ga u oči i sačekao da kaže to što ima. Nisam očekivao ono što će
reći... a trebao sam... jer bio je u pravu...
„Openhajmer... nije li se on igrao Boga... nije
li on na zemlji proizveo uslove u kojima se rađaju zvezde... nije li on obrisao
čitave gradove... i kajao se... i tražio da se tehnologija koju je stvorio
zabrani i uništi...“, klimnuo sam glavom u znak da se slažem.
„... i da li ga je iko poslušao? Ne. Probelm
stvaranja nije u tome da se ponekad igramo Boga, već u tome da prečesto
uspevamo u svojim namerama... Vidiš, ja verujem da je ovaj svet stvorio Bog i
jasno vidim sve njegove nedostatke i nesavršenosti... Ne mogu ni da zamislim
kakvim bi manjkavostima obilovao svet koji bi mi stvorili... i kuda bi on mogao
voditi... ali znam, da ako u ovom svetu svemoćni Bog primoran stalno vršiti
popravke svoje promisli,... onda bi i onaj ko stvori novi svet morao raditi
isto... čitavu večnost... jer, to je, da se tako izrazim, osobina tvorca... a
da li je za to sposoban... ili na to spreman...“
„To zavisi od svesti, savesti, volje, promisli...
onoga ko se na takav korak odluči... to je, dakle, ono što ga kvalifikuje kao
Boga, a ne njegovo delo...“
Klimnuo je glavom. Zanesen razgovorom nisam ni
primetio da smo već došli do ulaza u moju laboratoriju. Klimnuo je glavom još
jednom u znak pozdrava i produžio dalje ka teološkom fakultetu. Po prvi put od
kako se poznajemo imao sam nov, prilično iznenađujuć uvid u ono što ga je uprkos
razumu nagnalo da veruje. Konačno sam shvatao šta se odigrava u glavama vernika.
Duboko sam verovao u to – bar za sada.
Ulazeći u laboratoriju razmišljao sam koliko se
ja uklapam u ovu novu definiciju vernika... jer i ja sam imao svoje sumlje...
svoje strahove... i na sopstevno zaprepašćenje otkrio sam da ispod svih slojeva
racionalnog postoji mali ali neizbrisiv sloj onoga što istinska vera predstavlja...
...nadu...
...nadu koja će na kraju nadjačati sve moje
strahove...
Нема коментара:
Постави коментар