Ponoćni
razgovori (prenatalni divan sa Rakel)
U tebe investiram svu moju nadu, napisah, a ona mi se obrati iz neprozirne tame.
Navikao sam na samoću... i njeno prisustvo... Nisam znao da li su samoća i
njeno prisustvo bili povezani ili sam samo lakše mogao da ga osetim kada sam
sam... A nisam bio sam... Ona je bila tu... Oduvek... od prvog udaha... od
trenutka kada sam otvorio oči i ugledao svet...
U tebe investiram svu moju nadu...
„Ne
radi to, nikad me nećeš moći napustiti.“
Misao – može li čovek napustiti želju... ili
sudbinu... može li...
„Napustiti
– pa mi se još nismo ni sreli“, odgovorih joj uz osmeh.
„Ali
ti znaš ko sam ja i povlađuješ mi i pre nego dođem na svet“.
„Znam.
I ti znaš. I mene znaš bolje od svih. I možda si me zato i izabrala.“
Sudbina – reč koju ne spominjemo. Reč koja nas
spaja.
„Može
li ćerka izabrati oca?“
„Mislim
da može“
„Kako?“
„Tako
što pošalje majku da ga podseti“
„Misliš
da sam to uradila?“
„Ti
si sudbina, zar ne?“
„A
majka? Šta je ona?“
„I
ona je sudbina.“
„A
ti?“
„Ja
sam onaj koji vas čeka...i nosi... oduvek...“
„Pa
kad ćeš to priznati majci?“
Ćutim.
Tišina i tama me okružuje. Skriva. Ali može li me sakriti dovoljno od
sudbine... stidim se devojčice koja sada vidi moj skriveni, intimni
nenametljivi osmeh. Skriven je u tami... skriven od sveta... Ne i od nje... Moj
duh ogoljen je pred njenim... Spolja gledano ništa se ne dešava... Samo
tišina... ali to je naša tišina... ona koja nas ispunjava... koja nam je
dovoljna...
Trenutak
se produžava i lagano klizi u duboku noć...
Par
dana kasnije, setiću se ovog razgovora i na poleđini Borhesove knjige koju sam
u tom trenutku čitao zapisaću ovu pripovest o tajnom razgovoru koji smo vodili...
o Ma... i sudbini... Ona i ja. Sudbina.
Нема коментара:
Постави коментар