петак, 25. октобар 2019.

Usamljeni pogled


Usamljeni pogled



Žena koju svi obožavaju odbija neartikulisano udvaranje momka koji štrči – jasno se vidi kako ne pripada mestu i okolnosti pod kojima su se sreli. U grupi onih čije poglede privlači primećuje jednog zanimljivog – tako bar misli. Tek kada je uspela da ga ulovi u svoju zamku ustanovila je da je prazan. Nikakvog sadržaja – ljuštura, koju na okupu drže socijalne konvencije. Zgodna ljuštura, ali ne toliko da svoje telo, i život, ograniči njegovom kućicom. Puž... a njoj smeta sporost... 

Pokušaće, ali od prvog trena taj brak osuđen je na propast. Njoj treba sloboda, i brzina, njoj trebaju krila, još u njoj narasta želja da poleti. Privlače je vetar i oblaci. Daljina. Njeno srce žudi za strmoglavim obrušavanjem. Za radošću. 

Toga u ovom gnezdu nema. 

Vreme je da odleti.

Učiniće to jednog jutra dok sunce izlazi daleko na pučini, a ruke mornara zatežu jedra koja hvataju dah juga. Krenuće tad vođena instiktom ptica selica ka mestu koje pamti kao dom. 

Dočekaće je pogledei. Neki će joj se diviti. Drugi sažaljevati. Većina želeti. Poneki proždirati. Samo jedan, neartikulisani, će je čekati. 

Taj pogled, usamljene neartikulisane želje, ne zna da kaže ono što oseća. Ali, ona ga oseća. Ona zna. I to je dovoljno...

Desiće se.

Jednom.

уторак, 22. октобар 2019.

Par reči o praznini



Oda praznini


Tog dana bio sam zarobljen među nogama uprtim u nebo, željnim da osunčaju tabane i prime ukočenu glavu zmije.

Bile su oznojene, bile su balave, a i ja sam balavio nad njima. Sitnim pokretima jezika razmicao usmine željne tvrdoće veće od one što im je jezik mogao pružiti. A pružao sam im... i primale su... i bilo je dobro to vreme, uzimanja i davanja... i želje... i ispunjenja... 

A onda sam sanjao to vreme, i te sate. I želja se vraćala po noći. Po mesečini, prateći tragove skrivenih koraka i govorila mi: „Nežni su zidovi moji. Možeš li ih zaštititi?“ A ja bi odgovarao: „Mogu, a mogu im i slobodu dati. Ti nisi žena sa zidovima, niti za zidove stvorena. Mogu li ih za tebe noćas rušiti?“ 

I ti bi mi pustila da udaram zidove tvoje... a ja sam ih svojim zvao... i u njih se kleo... i u želju... koju sam prema njima osećao.

O, kako je to čudno. Kako je to moćno uređeno, da svu tu želju izaziva parče praznine i zidovi koje to parče, zapravo ničije, uokviruju. To parče praznine ne pripada ni jednom muškarcu. Ono ne pripada ni tebi željo. Ono ne pripada nikom, a svi ga svojatamo. 

O, koliko je samo ratova vođeno zbog te praznine, za pravo, koje polažemo na nju. Ne verujem više u ideale, Boga, društvo, ne verujem u ništa i ništa me ne bi nagnalo da ponovo u rat krenem. A opet, tvoju bi prazninu branio, kao svoje najosnovnije, najdublje pravo. Smatrao bih ga svetim mestom izlaska moje dece u svet. I obožavao bih ga poput hrama, u koji na žrtvenik darivam sebe – tebi... i primam tvoju žrtvu uzvišeniju od hleba i soli, ukusniju od vina...

Bože, zašto volim tu prazninu. I zašto je volim toliko da sam se zbog nje tebe odrekao. I šta ja toj praznini da ponudim, osim sebe, kamenog demona prijatnog jezika... željnog... nje i njene praznine...


Uljudno pitam          


Sanjao sam te noćas, željan, da opet zađem u tvoju prazninu. 
Probudio sam se, željan, da tamo, ostavim deo sebe.
Noćas ću sobom ispuniti to parče prostora koje mi daješ i zvaću ga našim ako mi to dozvoliš.


Pitam te


Praznina i ja u njoj. Ne mogu zamisliti ništa lepše. Možeš li ti?


Filozofija ljubavi


Praznina u meni čezne za prazninom u tebi.
Opseda me misao o praznini, i ja često kažem kako sam prazan, negde iznutra, kada nemam prazninu koju bi popunio. Imam i ime za to odsustvo praznine. Zovem ga ljubav.


Stidljivi


Stid – izgubio sam ga kad mislim o tebi.
Stid, tako je suvišan među nama. Moja želja će ga izgurati, kako bi mogla da te ima samo za sebe. I biće slobodna da te poželi.
Nemoj se opirati.


Osnovno političko pitanje


Ako je naša budućnost biohemijski određena, onda, osnovno političko pitanje je pitanje izbora između Trodona i Bensedina, Prozaka i Vijagre. Za mene tu nema razgovora. Po ubeđenju  i opredeljenju pripadam Vijagri.


петак, 18. октобар 2019.

Tga




„Sviraj mi tišinu“, molio sam trubača. On udahnu, uze čašku i sasu grejanu rakiju u grudi. Onda uze trubu i pusti zvuk. Ja pustih suzu.


Reči upućene vrhovnom bogu


Bože raniš li me čemerom od dana kada ugledah svetlo, zar me toliko mrziš samo zato što sam u Prometejevom rodu rođen. Mora li tvoj bes da mi jede džigericu doveka. Mora li...


Zaslepljen ljubavlju


Sve što je veliko uvek je u korist drugih.
Ljubljena bi to trebala da shvati.
Trebala bi...
mada nije izvesno da će se to i dogoditi...