Usamljeni
pogled
Žena koju svi obožavaju odbija neartikulisano
udvaranje momka koji štrči – jasno se vidi kako ne pripada mestu i okolnosti
pod kojima su se sreli. U grupi onih čije poglede privlači primećuje jednog
zanimljivog – tako bar misli. Tek kada je uspela da ga ulovi u svoju zamku
ustanovila je da je prazan. Nikakvog sadržaja – ljuštura, koju na okupu drže
socijalne konvencije. Zgodna ljuštura, ali ne toliko da svoje telo, i život,
ograniči njegovom kućicom. Puž... a njoj smeta sporost...
Pokušaće, ali od prvog trena taj brak osuđen je na
propast. Njoj treba sloboda, i brzina, njoj trebaju krila, još u njoj narasta
želja da poleti. Privlače je vetar i oblaci. Daljina. Njeno srce žudi za
strmoglavim obrušavanjem. Za radošću.
Toga u ovom gnezdu nema.
Vreme je da odleti.
Učiniće to jednog jutra dok sunce izlazi daleko na
pučini, a ruke mornara zatežu jedra koja hvataju dah juga. Krenuće tad vođena
instiktom ptica selica ka mestu koje pamti kao dom.
Dočekaće je pogledei. Neki će joj se diviti. Drugi sažaljevati.
Većina želeti. Poneki proždirati. Samo jedan, neartikulisani, će je čekati.
Taj pogled, usamljene neartikulisane želje, ne zna
da kaže ono što oseća. Ali, ona ga oseća. Ona zna. I to je dovoljno...
Desiće se.
Jednom.
Нема коментара:
Постави коментар