уторак, 22. октобар 2019.

Par reči o praznini



Oda praznini


Tog dana bio sam zarobljen među nogama uprtim u nebo, željnim da osunčaju tabane i prime ukočenu glavu zmije.

Bile su oznojene, bile su balave, a i ja sam balavio nad njima. Sitnim pokretima jezika razmicao usmine željne tvrdoće veće od one što im je jezik mogao pružiti. A pružao sam im... i primale su... i bilo je dobro to vreme, uzimanja i davanja... i želje... i ispunjenja... 

A onda sam sanjao to vreme, i te sate. I želja se vraćala po noći. Po mesečini, prateći tragove skrivenih koraka i govorila mi: „Nežni su zidovi moji. Možeš li ih zaštititi?“ A ja bi odgovarao: „Mogu, a mogu im i slobodu dati. Ti nisi žena sa zidovima, niti za zidove stvorena. Mogu li ih za tebe noćas rušiti?“ 

I ti bi mi pustila da udaram zidove tvoje... a ja sam ih svojim zvao... i u njih se kleo... i u želju... koju sam prema njima osećao.

O, kako je to čudno. Kako je to moćno uređeno, da svu tu želju izaziva parče praznine i zidovi koje to parče, zapravo ničije, uokviruju. To parče praznine ne pripada ni jednom muškarcu. Ono ne pripada ni tebi željo. Ono ne pripada nikom, a svi ga svojatamo. 

O, koliko je samo ratova vođeno zbog te praznine, za pravo, koje polažemo na nju. Ne verujem više u ideale, Boga, društvo, ne verujem u ništa i ništa me ne bi nagnalo da ponovo u rat krenem. A opet, tvoju bi prazninu branio, kao svoje najosnovnije, najdublje pravo. Smatrao bih ga svetim mestom izlaska moje dece u svet. I obožavao bih ga poput hrama, u koji na žrtvenik darivam sebe – tebi... i primam tvoju žrtvu uzvišeniju od hleba i soli, ukusniju od vina...

Bože, zašto volim tu prazninu. I zašto je volim toliko da sam se zbog nje tebe odrekao. I šta ja toj praznini da ponudim, osim sebe, kamenog demona prijatnog jezika... željnog... nje i njene praznine...


Uljudno pitam          


Sanjao sam te noćas, željan, da opet zađem u tvoju prazninu. 
Probudio sam se, željan, da tamo, ostavim deo sebe.
Noćas ću sobom ispuniti to parče prostora koje mi daješ i zvaću ga našim ako mi to dozvoliš.


Pitam te


Praznina i ja u njoj. Ne mogu zamisliti ništa lepše. Možeš li ti?


Filozofija ljubavi


Praznina u meni čezne za prazninom u tebi.
Opseda me misao o praznini, i ja često kažem kako sam prazan, negde iznutra, kada nemam prazninu koju bi popunio. Imam i ime za to odsustvo praznine. Zovem ga ljubav.


Stidljivi


Stid – izgubio sam ga kad mislim o tebi.
Stid, tako je suvišan među nama. Moja želja će ga izgurati, kako bi mogla da te ima samo za sebe. I biće slobodna da te poželi.
Nemoj se opirati.


Osnovno političko pitanje


Ako je naša budućnost biohemijski određena, onda, osnovno političko pitanje je pitanje izbora između Trodona i Bensedina, Prozaka i Vijagre. Za mene tu nema razgovora. Po ubeđenju  i opredeljenju pripadam Vijagri.


Нема коментара:

Постави коментар