уторак, 29. децембар 2020.

Glumac, izgubljen na sceni

 

Lucifer

 

Onaj što ga je stvorio

Ili što se za tog izdaje

U pakao ga bacio

Nemalo nakon što ga je uzdigao.

Zašto mu je smetala svetlost

I zašto ju je survao u tamu?

Odbačen od sveta što pokazaše mu volju

Što ne zna da trpi

Bačen u tamu

Nebo još sanja.

Misli su mu mračnije od okolne tame.

Ushit se očas survao u beznađe.

Samo mu srce još iskru čuva

Za uzlet novi

Što vekovima ne dolazi…

Ništa ne može da ga dozove iz nje

Ništa…

Do sećanje na radost rađanja svetla

Njoj hrli,

U zoru sudnjeg dana

 

Balkanska pravila

 

Više ne uobražavam. Sad živim u uobraženom svetu stvorenom po liku uobraženog poluboga koji je zaseo na presto nedostojno bogova i ljudi koji su na njemu sedeli.

Živim… ili uobražavam da živim… u ovoj uobrazilji (sveta)… nisam siguran…

 

Uskraćenost

 

Ja nisam doživeo procvat tvog cveta koji su drugi brali.

Ja nisam bio tu kada si bila ushićena i radosna.

Ja nisam bio tu u uzletu i tuzi sa kojom si se borila.

Ja nisam bio i nikada neću biti, tvoja tajna misao.

A opet, moja misao ne prestaje da te traži, tamo pored reke našeg detinjstva, tamo gde sam shvatio, da neću moći bez tvog osmeha, tvog pogleda, koji mi nikada neće pripadati.

 

Skriveni pogledi – priča o sećanju što dugo podrhtavaju

 

Moj pogled u tebe, nije li to nada u radost i ushićenje što život nudi. Nisam li tako odvraćao pogled od praznine koja mi se neumitno približavala.

Nije li to beg od smrti, razdragani trk dečaka u mladost života koji mu se otvara u svojoj potpunosti.  

 

Zavidim

 

Zavidim piscima koji su pisali po zatvorima, bordelima, u predahu bitaka, na brodovima na putu u novi svet.

Zavidim.

Njima nije trebala tišina. Oni nisu patili, od problema povezanih sa nedostatkom koncentracije. Oni nisu bombardovani reklamama i zvonjavom mobilnog telefona.

Zavidim im, jer su živeli u stvarnosti koju nije pojela buka, što polako jede svaku misao koja se rodi, u kakafoniji besmisla, koja guta svaku moju misao i mene.

 

Glumac, izgubljen na sceni

 

Šta ili ko je svet?

Ako je to mesto, ima li u njemu mesta za mene?

Ako je to ličnost ili osoba ili pak više njih, postoje li neka pravila lepog ponašanja. Postoji li bonton ili lepo vaspitanje.

Ako je to narativni koncept, nešto poput globalne prestave ili filma koji režira autor koji potpuno neprimetno stoji iza naracije koja mi se obraća – može li mi neko, ako (već) ne režiser, reći koja je moja uloga. Kakva je sudbina mog lika i mogu li odigrati valjano ulogu koja mi je namenjena.

Šta je svet? Pripadam li mu… i koliko on pripada meni…

 

Zamolio bih čitaoca, ako sretne režisera ove urnebesne i tužne komedije da ga priupita da mi, ovaj potonji, pojasni svoju nakanu…bar onoliko, koliko je potrebno da odigram svoju (životnu) ulogu.

 

Izdajnik

 

Bio je oficir koji nije znao osnovno pravilo rata. Na akademiji ih o tome nisu učili. U ratu, uvek se pogrešni ljudi bore jedni protiv drugih. Oni koji pobegnu pogrešnoj sudbini vojnika postaju heroji i profiteri – ljudi kojima će se kasnije klanjati.

On nije želeo rat – ali rat je tražio krv i proždirao ljude. Jedini izlaz bila je izdaja.

Nadao se da ako svi izdamo svoje zemlje i moral i vođe – samo tako svi možemo preživeti. Samo tako će opstati svet.

Izdao je i nije mu oprošteno.

Nikad.

Nije živeo dovoljno dugo da svojim očima vidi da svet još postoji i da nije propao, ni uništen… iako vođe, ove nove, poput onih starih, još rade na tome da ga unište…

Valjda će se naći još koji izdajnik da ga spase…

 

 

 

 

Čitajući Esherove petlje

 

Čitajući Esherove petlje

 

Možemo li nastaviti razgovor koji nikada nismo ni započeli?

Koliko nas ophrvani strahom, nelagodom najrazličitijih vrsta, u mladosti, nikada nismo smogli snage prići i progovoriti sa simpatijom – koja nam se tada činila većom i važnijom od ostatka sveta. 

Gledali smo je netremice, očima zalepljenim za njenu pojavu, tako očaravajuću, tako veličanstvenu, da u tom trenutku doživimo trenutak zastanka sveta u kojem smo lebdeli u iskrenoj, čistoj, strastima i zavisti, još ne opterećenoj ljubavi, koja je golicala i hranila našu misao.

Znam da se sećate – to je jedina mana koju nam je dato da probamo, za života.

Taj trenutak, ponekad oživi u nama, bežeći iz sećanja, u sadašnjost, da bar na momenat zagospodari mislima. Vraća mi se taj trenutak, taj pogled na te tamne oči, nasmejano lice i konjski rep koji se u slapovima spušta do pola leđa…

Vraća mi se iznenada, poput daška vetra koji donosi poznate mirise dečaštva, mladosti. Iznenada i brzo – ne mogu mu umaći. A nije ni da bih želeo. Poželim ponekad da se vratim na tu tačku u vremenu, kada sunce još sija privlačnim sjajem leta, a planinski lahor klizi niz kanjon zelene reke uz koju sam odrastao.

To je neki neodređen osećaj, što ispunjava sada već zrele ljude, da se vrate, ako ne korenima, ono bar vremenu, koje je prethodilo greškama, koje su postajale život, sa kojima se ovo telo na kraju stopilo. Neki neodređeni osećaj, da još vredi otići na izvor i ispraviti greške, sada kada smo ih svesni i spremni prihvatiti kao takve.

Ima i onih stidljivih, čiji su životi verovatno slični našima, što još žude da se objave svetu. Onih što nisu stekli prijatelje, jer nisu imali hrabrosti progovoriti – bez straha da će odmah, nakon što otvore srce, biti odbačeni.

Ima ih. Mogu da ih vidim u beskrajnom stroju izgubljenih duša što ćute i zatvaraju se u sebe. I negde u sredini tog stroja nevidljivih, vidim tadašnjeg sebe, gde nemo učtivo stoji i čeka proviđenje koje se nikada neće desiti.

Poželim da mu priđem, kao vojnik vojniku, naredim – pokreni se. Podigni ruku, progovori.

Ja sam gospodar svoje sudbine.

Poželim da uzviknem ovo – dovoljno glasno da me čuju i uplaše se vile suđenice. Da im se otrgnem i bar na tren uteknem, i da onda, bar na tren, pošaljem ovog vojnika daleko od stroja – da mu zapovedim – idi. I da on krene, makar i nesigurnim korakom ka devojčici tamnih očiju što tad još vezuje kosu u rep.

Poželim da čujem bar jednom… reči kojim bih i ja, ovaj sada ja, započeo razgovor…

Možemo li nastaviti razgovor koji nikada nismo ni započeli

Poželim da čujem te reči, a da se ne bojim odgovora ili odbacivanja… i da već tad, tu negde, na izvoru, pre nego me sudbina ponovo ščepa i ponese, pobedim strah koji sam tako dugo nosio u sebi…

 

Svedok

 

Smrt nema drugih glasova do onih što živi prenose. Pozvala me glasom tvojim, da svedočim, a ja bih da svedočim životu tvome.

Život je odveć kratak, ako mu pripadaš, ako ne, muka, a čemu prijatelji do muku da zaleče, da se nađu, da svedoče.

Svedočim…

U bledilu slepom, pri vrhu brega, na odredište poslednje prijatelja pratim. U povorci maloj, tihim glasom, govore i plaču, oni što ga ispraćaju.

Mnogo života treba da bi se jedan sazdao – umiru li ovde, svi ovi životi? Sa njim? Postoji nada da nije tako. Nada, da će i on nastaviti živeti u nama, što svedočimo povorci ovoj u belilu slepom. Ta nada, me drži, pomaže da preguram dan.

субота, 19. децембар 2020.

Dolce vita

 

Dolce vita

 

U početku bi strah i drhtanje…

Posle se pojavi uzbuđenje,

Pa uzbuđenje i drhtanje…

Kroz zrelost dođe

Zadovoljstvo i radost.

Svo vreme dok je drhtanje postojalo,

Postojao sam i ja koji sam bio,

A kada prestade,

Pretvorih se u ovo sada.

Čoveka okovanog strahom.

Nesposobnog,

Da pred ništavilom

I strahom zadrhti…

 

Par reči o Ivanu, koji je dletom, porađao formu

 

Jedna ruka oštro zamahuje spremna da kamen lomi. Drvo oblikuje bušilicom, sekirom. Dletom kamenu srce utiskuje.

Ta ruka što figuru iz kamena oslobađa, vođena intuicijom, što nagon prati, strast večnu, u krvi i umu zapisanu, na kamen prenosi. Oslobađa, ideju, što grudi više ne mogu da nose.

Figura postaje misao – do tad i njemu nepoznata. Pokret, ruke tvorca, ispoljiće sebe u tragu, što, za sobom, ostavi dleto skulptora.

Pokret zaleđen u vremenu, nevidljiv, a prisutan, tamo gde ga nema, ostaje izvan figure koju je stvorio. Ostaje da tamo, daleko, od dela, prazninu pretvara u slobodu, da opipa i ocrta granicu, da povede misao publike, iza apstrakcije koju je otelotvorio.

Skulptor nije čovek, jer za razliku od ljudi koji se samo jednom rode i umru, on to radi svaki put kad odabere trupac i zamahne, ili kad poslednjim udarcem označi kraj stvaranja forme.

Skulptor nije čovek – previše je nalik Bogu. On zna da u poretku stvaranja sveta rođenje Mikelanđela prethodi otelotvorenju Boga.

Plaši se onoga što je u njemu. I više od svega plaši se da to ne pokaže svetu.

Vođen nepredvidljivim, on stvara svet, koji će posle, stvarati neke bolje, osvešćene, ljude.

 

Ubeđenje

 

Ubeđenje živi negde na ivici zdravog razuma. Poput tumora izjeda razum kojim se hrani kako bi oslobodilo prostor za sebe. Ubeđenja ne trpe preispitivanje i tipove koji bi da ih stave na probu. Možda zato što ne veruju u sebe, ili one, koji ih nose. Odgovor na to nije lako doznati, a i kome je potreban, u vremenu bez ideala…

Pamtim… a ima i drugih…

Ima još onih što pamte i vreme koje je prethodilo rađanju ubeđenja. Možda me pamćenje obmanjuje… ali priča dalje kaže, ovako je bilo…

Negde na ivici verovatnog i neporecivog tek rođena svest kao požar širi se glavama mnogim. Poput udarca maljem, prodire u njih, naseljava se, izbacuje poslednje atome nevere.

Potom, ovim glavama vlada kao činjenica. Neporecivo.

A niko se i ne zapita kako je tu dospela i da li je uistinu onakva kakvom se prestavlja.

… i ne kaže ništa, šta će dalje biti…