Lucifer
Onaj što ga je stvorio
Ili što se za tog izdaje
U pakao ga bacio
Nemalo nakon što ga je uzdigao.
Zašto mu je smetala svetlost
I zašto ju je survao u tamu?
Odbačen od sveta što pokazaše mu volju
Što ne zna da trpi
Bačen u tamu
Nebo još sanja.
Misli su mu mračnije od okolne tame.
Ushit se očas survao u beznađe.
Samo mu srce još iskru čuva
Za uzlet novi
Što vekovima ne dolazi…
Ništa ne može da ga dozove iz nje
Ništa…
Do sećanje na radost rađanja svetla
Njoj hrli,
U zoru sudnjeg dana
Balkanska pravila
Više ne uobražavam. Sad živim u uobraženom svetu stvorenom po liku uobraženog poluboga koji je zaseo na presto nedostojno bogova i ljudi koji su na njemu sedeli.
Živim… ili uobražavam da živim… u ovoj uobrazilji (sveta)… nisam siguran…
Uskraćenost
Ja nisam doživeo procvat tvog cveta koji su drugi brali.
Ja nisam bio tu kada si bila ushićena i radosna.
Ja nisam bio tu u uzletu i tuzi sa kojom si se borila.
Ja nisam bio i nikada neću biti, tvoja tajna misao.
A opet, moja misao ne prestaje da te traži, tamo pored reke našeg detinjstva, tamo gde sam shvatio, da neću moći bez tvog osmeha, tvog pogleda, koji mi nikada neće pripadati.
Skriveni pogledi – priča o sećanju što dugo podrhtavaju
Moj pogled u tebe, nije li to nada u radost i ushićenje što život nudi. Nisam li tako odvraćao pogled od praznine koja mi se neumitno približavala.
Nije li to beg od smrti, razdragani trk dečaka u mladost života koji mu se otvara u svojoj potpunosti.
Zavidim
Zavidim piscima koji su pisali po zatvorima, bordelima, u predahu bitaka, na brodovima na putu u novi svet.
Zavidim.
Njima nije trebala tišina. Oni nisu patili, od problema povezanih sa nedostatkom koncentracije. Oni nisu bombardovani reklamama i zvonjavom mobilnog telefona.
Zavidim im, jer su živeli u stvarnosti koju nije pojela buka, što polako jede svaku misao koja se rodi, u kakafoniji besmisla, koja guta svaku moju misao i mene.
Glumac, izgubljen na sceni
Šta ili ko je svet?
Ako je to mesto, ima li u njemu mesta za mene?
Ako je to ličnost ili osoba ili pak više njih, postoje li neka pravila lepog ponašanja. Postoji li bonton ili lepo vaspitanje.
Ako je to narativni koncept, nešto poput globalne prestave ili filma koji režira autor koji potpuno neprimetno stoji iza naracije koja mi se obraća – može li mi neko, ako (već) ne režiser, reći koja je moja uloga. Kakva je sudbina mog lika i mogu li odigrati valjano ulogu koja mi je namenjena.
Šta je svet? Pripadam li mu… i koliko on pripada meni…
Zamolio bih čitaoca, ako sretne režisera ove urnebesne i tužne komedije da ga priupita da mi, ovaj potonji, pojasni svoju nakanu…bar onoliko, koliko je potrebno da odigram svoju (životnu) ulogu.
Izdajnik
Bio je oficir koji nije znao osnovno pravilo rata. Na akademiji ih o tome nisu učili. U ratu, uvek se pogrešni ljudi bore jedni protiv drugih. Oni koji pobegnu pogrešnoj sudbini vojnika postaju heroji i profiteri – ljudi kojima će se kasnije klanjati.
On nije želeo rat – ali rat je tražio krv i proždirao ljude. Jedini izlaz bila je izdaja.
Nadao se da ako svi izdamo svoje zemlje i moral i vođe – samo tako svi možemo preživeti. Samo tako će opstati svet.
Izdao je i nije mu oprošteno.
Nikad.
Nije živeo dovoljno dugo da svojim očima vidi da svet još postoji i da nije propao, ni uništen… iako vođe, ove nove, poput onih starih, još rade na tome da ga unište…
Valjda će se naći još koji izdajnik da ga spase…