Ecce homo
Mom prijatelju,
Savi Krstiću
12.12.2020
Evo čoveka. Koliki je samo put prešao od nade do pobede. Istovremeno, nežan i jak. Uvek svestan opomene što uzvišeni šalju onima što koračaju dolinom suza. Nikada nije prešao granicu, što ljudima je određena, a opet, toliko božanskog je nosio u sebi i delio sa svima nama koji nismo baš uvek bili ljudi.
Bio je. Čovek koji je čeznuo i bio otvoren za sreću. Govorio je i kroz nežnost pokazivao, sreća dolazi iznutra i ne možeš je umanjiti deljenjem. Sreća zahteva izbor i unutar tog izbora, razmišljanje i spremnost, govorio je, a ja sam ga slušao. Vredelo je slušati ovakvoga čoveka. Ima ljudi koji znaju da pričaju priče, i onih koji su priča koja teče ka onome kome je potrebno da je čuje.
Bio je. Ne samo čovek koji je pričao priče, već i uzor, učitelj od koga se moglo učiti. I on je učio. Na greškama svojim, gradio priče koje su nadrastale život i ličnost i bile deo života onih povlašćenih što su mogli da ih čuju.
Činio je svoje izbore, a život mu je uzvraćao. Osvajao je radost svakog dana. Svedoči, svojim, u tuđim životima. Prisustvovao, mom životu, koji je spasao provalije, u koju je sam otišao, kada je osetio da mu je došlo vreme. Nikada nije pristajao na laka i primitivna rešenja. Nikada.
Neću moći da nastavim ovu misao… potreban mi je mir a njega nema… duša ište nemir…
Dok kroz prozor posmatram svet koji je iznenada utihnuo, odnekud, dolaze mi glasovi. Ostaviću noćas otvorena vrata, da duhovi mogu da uđu…
Napolju, noć se spušta, svud je magla, a ja još čujem tvoj glas.
Jednom si rekao: Jednoga dana razumećeš, ono što nas drži u životu čini nas boljim ljudima. A ima li boljeg razloga od duše nekog bliskog, il nepoznatog, dalekog… Nisu li svi razlozi – razlozi duše…
Jednom si mi rekao i ja sam naučio…
Da osećam…
Da živim…
Da postanem kadar za radost… i za suze… i za sve ono što život skriva i nosi… jer kako živeti život, a ovo ne znati… a ja nisam znao, dok me nisi podučio… Nisam razumeo život, ni dela ljubavnika, a za tu veštinu sam ti posebno zahvalan…
Mogu li se otkriti tajne života, a da čovek nema prijatelja, da ga njima poduči…
Život je kratak, može li se stići živeti, bar na tren, bez pomoći prijatelja…
Ima li uopšte smisla živeti usamljenički život na planeti prepunoj duša, među kojima svaka ima potencijal da ti postane srodna… Od tebe sam naučio ovu mudrost o srodnim dušama…
Tebi dugujem najveće domete i najdublju sreću. Imati prijatelja – krunski uslov u matematici života… krunski ulov u matici života. Kako reći, duši koja uzleće na nebo, hvala ti što si me naučio da pecam.
Tiho… u sebi.. uz čašicu pelina ili orahovače…
Rakija zna da opeče dok se spušta niz grudi… Biće da tako treba… ti si od onih što se ne ispraćaju suzama već uz osmeh i bol u grudima. Baš kao ovaj, što osećaju bebe, dok se privikavaju na život… jer ti si živeo, a sada ćeš živeti u sećanjima…
Grešnik koji je postao Svestan odlučuje da ostane svestan do poslednjeg daha. Nije se mirio sa nepravdom sveta, koja ga je pogađala. Povremeno bi rekao, dete, ovaj svet će propasti. Ovo je zao svet. Nečastan i otrovan. Tuku nas i nanose nam nepravdu oni, kojima mi, kao i oni nama, nanosimo nepravdu. A za sreću je dovoljno tako malo. Ima je dovoljno za sva gladna usta i sve skrivene osmehe.
Poklonio mi je jednom Sabatovu knjigu Pre kraja, a ja sam shvatio put kojim valja ići i gde u moru tuge tražiti sreću.
Ne miriti se, ne poginjati glavu, mučki ćutati. Ne slediti očekivanja drugih – slediti put iscrtan među zvezdama, utisnut na duši. Bez predaje, dok god možeš. Pa i kad ne možeš… i smejati se u lice očekivanjima bezbožnih bogova. Boriti se za čoveka, ljudsku dušu, što teško diše, tu pored tebe… Ako je po noći izgubiš u magli, traži je… pomozi… bližnjem… i svakom drugom čoveku…
Znao sam čoveka – naizgled nehajna mirnoća. Ispod površine bistar planinski potok. Oko njega igraju vile. Život koji teče, željan da oplodi mrtvilo kamena i stvori novi život.
Život prosijava duše što odlaze ka nebu. Noćas te je sebi uzelo sito bogova. Vest o tome donosi suze onima koji su te voleli.
Sudbina pokretima hitrim, neumoljivim, iz kutka najzabačenijih izvlači korenje iz niti života.
Ceo jedan svet udahnut u drhtave grudi što vazduh traže, nenajavljeno urušava se bez obrazloženja i mogućnosti da bude spašen. Nestaje svet, a sa njim i duh, i ovaj svet ostaje prazan, nama što ga još naseljavamo. U trenutku dok gubi svest, jedna sova, na drugom kraju sveta, preleće svetu reku Gang, dok joj mesečina obasjava put. Leti visoko, ka nebu ispunjenim zvezdama. Leti da bi i sama jedna postala.
Nada da ću te makar videti ponovo izdisala je u meni.
Dolazim dockan. Na odoru čaura. Leptir je odleteo u noć. Nad čaurom, telom, bdenje. Kraljica Sparte pognute glave sređuje ti kosu, poslednji put oblikuje bradu. Tiho šapuće – tvoj život, tvoja krv u venama mojim.
Došao sam da ti se poklonim. Spuštam dukat za lađara, neka ti je miran put niz reku zaborava, provociram, još jedom želim da se uverim da si već otputovao. Ne nasedaš, ja suzu ne puštam. Puštam brod da klizi niz reku Stiks. Bez pozdrava. Znam čekaju te tamo braća naša, vesti iz života da im doneseš.
Mi što ćutimo i plačemo, nećemo čuti pozdrave i osmehe najmilijih što te sad očekuju.
Primiće te trbuh sveta, progutati grumen iz kojeg si stvoren. Putovanje kroz svet ovaj završi će se. U bunaru duša tvoj nemirni duh pronaći će iskidane delove duha sveta. Stopićeš se sa njima. Zacelićeš, dušu sveta, i ona će zaceliti tebe. Ujedinićeš se sa beskrajem iz kojeg ćeš nam dolaziti brzinom misli kad poželiš da zaviriš u naše živote. A mi ćemo ti se nadati. I tugovati, tiho, bez jecaja, da ne narušimo nebesku sreću u koju si otišao.
Ecce homo…kažem u vetar… da još jednom najavim tvoj dolazak bogovima…
Нема коментара:
Постави коментар