уторак, 29. децембар 2020.

Čitajući Esherove petlje

 

Čitajući Esherove petlje

 

Možemo li nastaviti razgovor koji nikada nismo ni započeli?

Koliko nas ophrvani strahom, nelagodom najrazličitijih vrsta, u mladosti, nikada nismo smogli snage prići i progovoriti sa simpatijom – koja nam se tada činila većom i važnijom od ostatka sveta. 

Gledali smo je netremice, očima zalepljenim za njenu pojavu, tako očaravajuću, tako veličanstvenu, da u tom trenutku doživimo trenutak zastanka sveta u kojem smo lebdeli u iskrenoj, čistoj, strastima i zavisti, još ne opterećenoj ljubavi, koja je golicala i hranila našu misao.

Znam da se sećate – to je jedina mana koju nam je dato da probamo, za života.

Taj trenutak, ponekad oživi u nama, bežeći iz sećanja, u sadašnjost, da bar na momenat zagospodari mislima. Vraća mi se taj trenutak, taj pogled na te tamne oči, nasmejano lice i konjski rep koji se u slapovima spušta do pola leđa…

Vraća mi se iznenada, poput daška vetra koji donosi poznate mirise dečaštva, mladosti. Iznenada i brzo – ne mogu mu umaći. A nije ni da bih želeo. Poželim ponekad da se vratim na tu tačku u vremenu, kada sunce još sija privlačnim sjajem leta, a planinski lahor klizi niz kanjon zelene reke uz koju sam odrastao.

To je neki neodređen osećaj, što ispunjava sada već zrele ljude, da se vrate, ako ne korenima, ono bar vremenu, koje je prethodilo greškama, koje su postajale život, sa kojima se ovo telo na kraju stopilo. Neki neodređeni osećaj, da još vredi otići na izvor i ispraviti greške, sada kada smo ih svesni i spremni prihvatiti kao takve.

Ima i onih stidljivih, čiji su životi verovatno slični našima, što još žude da se objave svetu. Onih što nisu stekli prijatelje, jer nisu imali hrabrosti progovoriti – bez straha da će odmah, nakon što otvore srce, biti odbačeni.

Ima ih. Mogu da ih vidim u beskrajnom stroju izgubljenih duša što ćute i zatvaraju se u sebe. I negde u sredini tog stroja nevidljivih, vidim tadašnjeg sebe, gde nemo učtivo stoji i čeka proviđenje koje se nikada neće desiti.

Poželim da mu priđem, kao vojnik vojniku, naredim – pokreni se. Podigni ruku, progovori.

Ja sam gospodar svoje sudbine.

Poželim da uzviknem ovo – dovoljno glasno da me čuju i uplaše se vile suđenice. Da im se otrgnem i bar na tren uteknem, i da onda, bar na tren, pošaljem ovog vojnika daleko od stroja – da mu zapovedim – idi. I da on krene, makar i nesigurnim korakom ka devojčici tamnih očiju što tad još vezuje kosu u rep.

Poželim da čujem bar jednom… reči kojim bih i ja, ovaj sada ja, započeo razgovor…

Možemo li nastaviti razgovor koji nikada nismo ni započeli

Poželim da čujem te reči, a da se ne bojim odgovora ili odbacivanja… i da već tad, tu negde, na izvoru, pre nego me sudbina ponovo ščepa i ponese, pobedim strah koji sam tako dugo nosio u sebi…

 

Svedok

 

Smrt nema drugih glasova do onih što živi prenose. Pozvala me glasom tvojim, da svedočim, a ja bih da svedočim životu tvome.

Život je odveć kratak, ako mu pripadaš, ako ne, muka, a čemu prijatelji do muku da zaleče, da se nađu, da svedoče.

Svedočim…

U bledilu slepom, pri vrhu brega, na odredište poslednje prijatelja pratim. U povorci maloj, tihim glasom, govore i plaču, oni što ga ispraćaju.

Mnogo života treba da bi se jedan sazdao – umiru li ovde, svi ovi životi? Sa njim? Postoji nada da nije tako. Nada, da će i on nastaviti živeti u nama, što svedočimo povorci ovoj u belilu slepom. Ta nada, me drži, pomaže da preguram dan.

Нема коментара:

Постави коментар