Ovo nije pesma
Još me iznutra dodiruje misao o tebi, rasuta, poput krvi što ispuni srce, pa se na radost života raspe po telu.
Još verujem u deda mraza i da vodo instalateri imaju bogato ispunjen seksualni život.
Čitam stihove nepoznatih pesnikinja koji kažu:
Dovoljno godina ima
Da znam šta je nemoguće
Nedovoljno da prestanem to da želim.
Još uvek temeljno pogledom svlačim slučajne prolaznice – tebe tražim.
Još se nadam da će neki slučajno uhvaćeni pogled pokrenuti veliki prasak. Da će se u krvavoj nutrini zakotrljati talas i srce podići, da kuca u grlu, kao što je kucalo nekada davno kada sam otkrivao lepotu… pa mekoću… pa dobrotu…
Da će se uzdići, bar još jedan talas, tim redom, da me zapljusne… i okupa… pa da se ovako okupan, iznova rodim… u želji… da te uvek iznova imam…
Нема коментара:
Постави коментар