Moji školski drugovi, deca ispred zgrade i oni sa kojima sam trčao po šumi
Već odavno ne razmišljamo, živimo i izražavamo se na isti način. Život je čudan i nagoni različita bića da na različite načine, u skladu sa onim što im je tada moguće, troše vreme i prostor i sve ono drugo što život znači…
Trošio sam vreme, ili je ono trošilo mene, ne znam, zar je to i bitno, trošak je napravljen, račun plaćen, dug vremenu podmiren…
Trošio sam ga kako sam znao i kako sam mogao. Pretpostavljam da su i drugi trpeli slične usude, uživali u istim čarima, tražili slične radosti. Pretpostavljam, jer barem nam je logika usađena u nas bila ako ne ista, ono dovoljno slična. Ono što nas je razlikovalo bile su početne tačke, lična ograničenja i izbori putanje u kojem bi život trebao da krene i sreća, koja je neke izdala, druge nagradila, a bilo je i onih koji su dugo ratovali protiv nje ne bi li stigli gde su sada.
Siguran sam da se svi osećaju izigrano, neko ili nešto im je obogaljilo živote, sudbina im je okrenula leđa, nisu dobili ono što su očekivali, na šta su imali pravo.
Svi smo gubitnici, samo poneko spreman je da prizna sebi, ako ne drugima, dok poneko istrajava u tome da laže, sebe, ne druge, a uostalom i zašto bi, ionako, sve manje marimo za mišljenje drugih, možda samo onih najbližih, koji i nisu drugi, već naši, naša slika i ponos, ono poslednje u šta verujemo i čemu se nadamo. Tako je to, istina je rastegljiva i kadra da zadovolji potrebe svake laži, pa i one najblaže, i one najteže. Lažemo, jer naučili smo i život nas laže, lažemo, sebe ili druge – kako je već kome lakše.
Vreme je učinilo svoje da se razvijemo kao individualci potpuno različitih interesovanja, nadzora, ambicija, vrednosti. Mi ne samo da smo se razvili u diferencijalno različite unutrašnje svetove, sa sopstvenim setom potreba i radosti, već smo se udaljavajući se od tačke koja nas je spajala, a koju tad nismo razumeli, a sad je zovemo detinjstvo, evoluirali u ovo sadašnje Ja, podjednako nerazumljivo i iznenađujuće onom biću u nama, istom onom biću, koje nikako da nađe sebe, da se izbori za svoje Ja, da prestane da se prilagođava drugima i dopušta im da ga kroje i definišu – da oni budu ti koji određuju šta sam to ja, a šta ne.
A šta sam ne znam… Ako ništa drugo bar još tragam i žao mi je onih koji su odustali od te potrage, a takvih je sve više i šta da se radi, takvo je vreme i okolnosti i ograničenja nametnuta životu ovde na Balkanu, a možda je tako i drugde – ko će ga znati…
A poznanja je sve manje i sve ređe viđam slike, čujem glasove, dodirujem tela…
Biće se zatvara u ljušturu, u nadi da će u njoj sazreti biser i da će već jednom doći lovac na bisere kojem bi se ponudilo blago.
Sazrevam…, čujem glas izgubljen u dalekom vetru, poznat mi je, dečiji, al promenjen, a opet blizak…
Mesečina povlači more i u kratkom trenutku oseke čujem izgubljene glasove bisera sazrelih u oklopu i telu dece sa kojom sam se igrao, nekada davno, ispred zgrade, penjao na stenje i trčao po šumi, preplivavao zelenu reku i išao u školu…
Kako sada zrelo izgledaju moje školske ljubavi, pupoljci izrasli u ruže, kako su ozbiljni ljudi postali oni sa kojima sam trčao za loptom… i ponekim osmehom…
Нема коментара:
Постави коментар