понедељак, 16. март 2015.

Sanjao sam da sanjam



SAN


Sanjao sam kako sanjam san u kojem sa toliko umoran da moram da legnem i spavam. Zaspim i sanjam čudan san. Sanjam kako se se svet rastače i prestaje da postoji, kako nestaje i kako ga zamenjuje tama. Potom nesanjam više ništa, sve je nepomično i neprozirno, svud oko mene samo gusta tama.
A onda se budim i ugledam svet koji kao da nije spavao. Umoran je. Spuštam kapke i kada ih ponovo podignem svet izgleda sveže i odmorno. Kao da se uravo probudio.
A onda se i ja probudim i osećam se odmorno.


POSLUŠAN


Naređeno mu je da ne umre. Odlučio je da se pridržava ovog naređenja. Bio je obazriv i izbegavao svaku opasnu situaciju. Njegovo ponašanje bilo je toliko neuobičajeno za rat koji ih je okruživao da su ga saborci smatrali kukavicom, no on nije mario za to. Komandu mu je izdala žena koju voli, a ne načelnik generalštaba kojeg niko od njih nije ni poznavao.


PREBOLETI


„Otišao je. Slobodna sam“, rekla je samouvereno i počela da plače. Prošlo je skoro pet godina pre nego je počela da koristi slobodu koju je tog dana dobila.



STRAHOVI MRTVIH


„Zašto je na groblju cele noći upaljeno svetlo?“ pitao sam na povratku iz škole.
„Da se čike koje su tu sahranjene ne plaše“, odgovrila mi je starija sestra.
Nisam baš shvatao čega treba da se plaše mrtvaci, a nisam hteo da pitam.
Tek puno godina kasnije kada sam kao arhitekta izmeštao groblje, ne bi li plac upotrebili za podizanje hotela, shvatio sam da mrtvi zaista imaju čega da se plaše – izmeštanja, pa i kašike buldožera koja može da ih raparča.


SMRT


Dugo se mučio. Iznenada bilo mu je bolje. Prva pomisao oduze mu dah, druga ga ujede za grudi, a onda se svet rastoči i on bi vraćen na ono isto mesto, u onaj isti trenutak od kojeg je celog života bežao.
Sve je bilo isto kao kako je pamtio, a sada je znao i šta treba da uradi. Osetio je sreću zbog toga što mu je pružena druga šanasa. Na licu mu se pojavio osmeh. Trenutak čiste sreće, onakav kakav nije osetio još pd vremena kad je bio dete. Samo tren. Skamenio se. Potom je i taj svet počeo da se rastače, a on je shvatio da umire. Život mu ipak nije pružio drugu šansu. 


NA PRODAJU


„Ubiće te ti odlasci kod kurvi. Šta uopšte tražiš tamo?“ vikala je sestra na mene.
„Društvo.“
„Mi nismo dovoljno dobro društvo za tebe?“
„Potrebno mi je drugačije društvo“, priznao sam očigledno.
„Onda nađi sebi ženu sa kojom ćeš biti sretan. Niko nije kupio sreću – ne u bordelu.“
„Ne kupujem sreću, samo otklanjam nesreću.“
Nije želela dalje da se raspravlja, bila je moja krv, želela mi je dobro. Kao i žena kod koje sam odlazio.


DOLČE GABANA


Bilo je neophodno biti lep, bogat i siguran u sebe samo da bi se isprobalo odelo. Ne žalim se – vredelo je.
Poseta butiku D&G prvorazredno je iskustvo. Od ulaza prate vas nalickani tipovi. Čim nešto pogledate sretnete se sa ciničkom kritikom metroseksualaca. Ako prođete njihove zajedljive komentare i imate dovoljno novca da još i platite ono za šta vas ubede da je kao stvoreno za vas imate velike šanse da u svoj uspeh i poželjnost ubedite i druge. Naravno, ako su podjednako površni kao i vi. Za devojke ne brinite, sasvim sigurno jesu. Što se njih tiče odelo čini čoveka i čim izađete iz prodavnice vi ste nov čovek.
Nov i poželjan. Statusni simbol.
A žene vole statusne simbole, verujte mi. Da nije tako zar bi se uopšte povlačio po ovakvim mestima?
Reći ćete, pravi muškarac ne bi, ali on odavno nije pravi muškarac, pravi je onaj koji bi. A ja sam hteo i još bi da budem, a ovo je samo cena koju plaćam. 


BEZ GLAGOLA


„Proza bez glagola nije moguća“, vikala je na mene iznervirana profesorica Srpskohrvatskog jezika i književnosti.
„Zašto?“
„Funkcioniše kroz radnju, ako izbaciš radnju ono što ostane je dosadno nabrajanje.“
Otćutao sam. Očigledno joj nije bilo jasno kako funkcioniše svet. Film nije ništa do skup povezanih slika. Ako usporim vrme radnja nestaje. Poigravati se s vremenom kao kod hronomocije dozvoljava da napišem delo bez glagola, bez radnje – kao ovu priču, koja to nije, jer je postala objašnjenje.

понедељак, 9. март 2015.

VIRTUALNI LJUBAVNIK



VIRTUALNI LJUBAVNIK


Stolica je bila prazna. Mlada žena nepomično je ležala na krevetu. Poluotvorena maska prekrivala joj je deo lica skrivajući oči i uši od spoljnog sveta. Slika koja joj se projetovala na displeju u ravni očiju korespondirala je sa onom na velikom monitoru. Iz zvučnika ugrađenih u ekran dopirao je snažan i jasan zvuk. I pored jakog vetra koji je duvao u sceni u kojoj su se avatri nalazili mogla se razabrati svaka izgovorena reč.
„Kako možeš da me voliš je čak nisam ni stvaran“, rekao je avatar.
„Ljudi vole snove, a ti si otelotvorenje jednog“, odgovorio mu je njen avatar.
„Jesam li?  Koliko je realan moj svet – kao tvoj? Kako ja mogu biti realnost za nekoga ko iz nje dolazi?“ bunio se.
„Realnost je precenjena. Ljudi vole snove zato ih i stvaraju. Ponekad i završe u njima. To zovemo realiti.“
„I zadovoljni ste sa tim?“
„Većina nas jeste.“
„Ne bih želeo da živim u takvom svetu.“
„Zato sam te i stvorila u virtualnoj realnosti... Zaljubila se i ušla u nju“, bila je otvorena, nadala se da će je razumeti... i zavoleti... kao što je ona njega
„Ali ni ti sada nisi realna.“
„Ali sam sretna.“
Nije želeo da razmišlja o mogućim implikacijama koja bi njihova veza mogla da ima. Činila ga je sretnim i to im je bilo dovoljno.
......
Njihova ljubav mogla se videti na ekranu.
Svakodnevno.
......
Pubertetlija sa sprata probio je fajervol i pretraživao unutrašnji segment mreže. Pitao se šta pikantno o devojci može doznati. Iznenadio ga je striming koji je pronašao. Ne toliko, da u njemu ne uživa. I on sam bio je od onih koji pre uživaju u voajerizmu nego u stvarnoj akciji. Takva je bila generacija kojoj su pripadali. Za njih troje ovo je bila realnost. Jedina koju će upoznati.


TRGOVINA SREĆOM


Godinama smo nedeljom pre podne odlazili u park. Sedeli bi na istoj klupi i pričali o svemu što nas je mučilo. Ona bi pričala, ja bih uglavom slušao. Nisam imao hrabrosti da joj kažem ono što osećam.
Dugo.
Kad sam konačno priznao bilo je već prekasno. To me nije sprečavalo da se i dalje trudim. Trebalo mi je vremena da se okuražim pa zašto onda da joj olakšavam stvari. Začikavao sam je neprestano. Svake nedelje pre podne.
I ona me je odbijala – svake nedelje pre podne. Nisam shvatao zašto. Pitao sam je: „Za čim žezneš?“
„Za ljubavlju.“
„Imaš moju.“
Nasmešila se. „Želim više od toga.“
„Ja ne mogu da ti pružim više.“
„Znam.“
„Zašto je ne prihvatiš takvu kakva jeste?“
„Onda to ne bih bila ja. U mojoj prirodi je da tražim puno... Ali ja i dajem mnogo. Zar ne?“
„Možda nekom drugom, meni ne“, cinično sam primetio.
„A zašto se ne potrudiš da budeš neko drugi?“
„To bi me promenilo. To više ne bih bio ja.“
„Ali imao bi mene. Zar to nije dovoljna nagrada?“
„Zvuči primamljivo.“
„Što onda ne pokušaš?“
„Volim da sanjam, ne i da se razočaram.“
„I ja, zato čekam nešto bolje.“
„Ti dakle ne čezneš za ljubavlju, već za najboljim ponuđačem.“
„Kako to misliš?“ rekla je ljutito.
„Ne želiš ljubav koja ti se nudi već ideju koju si uvrtila u glavu. Za tebe je ljubav najbolji ponuđač.“
„Koriš me jer imam ideale?“
„Ne, već zato što njima trguješ.“
„Zar to nije suština ljubavi?“ zapitala se.
Nisam joj odgovorio ništa. Pažnju mi je privukao cvrkut ptica pored klupe. Posmatrao sam dvojicu vrabaca kako se nadmeću za ženku – cvrkutali su, šepurili se, dnonosili joj hranu, svijali gnezdo... trudili su se na svaki način da je osvoje ili budu izabrani.  Na kraju je pobedio bolji ponuđač.


NA PRODAJU


„Ubiće te ti odlasci kod kurvi. Šta uopšte tražiš tamo?“ vikala je sestra na mene.
„Društvo.“
„Mi nismo dovoljno dobro društvo za tebe?“
„Potrebno mi je drugačije društvo“, priznao sam očigledno.
„Onda nađi sebi ženu sa kojom ćeš biti sretan. Niko nije kupio sreću – ne u bordelu.“
„Ne kupujem sreću, samo otklanjam nesreću.“
Nije želela dalje da se raspravlja, bila je moja krv, želela mi je dobro. Kao i žena kod koje sam odlazio.


DOLČE GABANA


Bilo je neophodno biti lep, bogat i siguran u sebe samo da bi se isprobalo odelo. Ne žalim se – vredelo je.
Poseta butiku D&G prvorazredno je iskustvo. Od ulaza prate vas nalickani tipovi. Čim nešto pogledate sretnete se sa ciničkom kritikom metroseksualaca. Ako prođete njihove zajedljive komentare i imate dovoljno novca da još i platite ono za šta vas ubede da je kao stvoreno za vas imate velike šanse da u svoj uspeh i poželjnost ubedite i druge. Naravno, ako su podjednako površni kao i vi. Za devojke ne brinite, sasvim sigurno jesu. Što se njih tiče odelo čini čoveka i čim izađete iz prodavnice vi ste nov čovek.
Nov i poželjan. Statusni simbol.
A žene vole statusne simbole, verujte mi. Da nije tako zar bi se uopšte povlačio po ovakvim mestima?
Reći ćete, pravi muškarac ne bi, ali on odavno nije pravi muškarac, pravi je onaj koji bi. A ja sam hteo i još bi da budem, a ovo je samo cena koju plaćam. 

понедељак, 2. март 2015.

Svilen gajtan




Svilen gajtan


Ležao je mrtav. Zadavljen. Nekoliko slugu još je bežalo po zamku. Mi nismo bilo te sreće. Uhvatili su nas, u krevetu, nespremne. Nije mogla da shvati šta se desilo. Videla je gospodarovu glavu sa koje je još visio svilen gajtan.  Age je, bez sumlje, poslao njegov brat.
„On je njih poštedeo. Mogao je da ih ubije, a on ih je poštedeo. To mu je hvala“, rekla je.
„Pokazao je slabost, zato je ubijen. Milost je upravo to – slabost. A ona se u ovom svetu ne prašta.“ Znao sam. Age neće oprostiti ni nama.


Reporter


„Najveća civilizaciska tekovina je poštovanje zakona, prava i imovine“, rekla je novinarka u kameru pre nego što je demonstrant kojeg je intervjuisala oborio na zemlju šamarom.
„Najveća civilizaciska tvekovina je očuvanje života. Njegovo ne narušavanje i sloboda.“
„Zašto me udarate? Ja nisam protiv vas“, zavrištala je plačnim glasom.
„Protiv nas nisu samo oni koji pišu zakone kako bi zaštitili i uvećali imovinu, veći i oni koji ne vide koliko su pogrešni, a u njihovu ispravnost ubeđuju druge.“


Pleme


Kada je dovoljno odrastao njegov otac i stric odveli su ga do reke i na prevaru kasrirali. Niko iz plemena se nije usprotivio. Godišnja doba su se smenjivala i prolazila. Toliko su ostarili da nisu mogli da se brinu o sebi. Stric ih je u šumu odveo i tamo im maljem smrskao lobanje. Niko nije bunio. Ćutali su. Svi. Onda sam pre par godina i ja odveo strica u šumu. Uskoro će doći vreme da i mene sin odvede u šumu.


Tajna služba


Kad je ulazio u službu rekli su mu: „Nisi više deo sistema. Sad si iznad sistema. Nedodirljiv.“
Nisu morali više to da ponavljaju. Uskoro je to i sam shvatio i prihvatio kao priodni poredak stvari.
Ono što nije shvatio je da u prirodi čak i lavovi na kraju završe kao hrana lešinarima.
Ni njegov slučaj nije bio drugačiji.

Tajna lepote


Bila je poslednja svoje vrste. Verovala je u vile i izbegavala svaku pomisao na boga i njegove anđele. Zato je bila nagrađena pravom da se s one strane života sretne sa Boginjama. Od Lede nije saznala tajnu lepote. Htela je da pita Vesnu, ali ona ju je preduhitrila.
„Šta prvo pomisliš kad pomisliš na život, kojim bi ga pridevom opisala?“
„Morbidan. Život je morbidna forma... toliko čudnih, nestvarnih oblika i boja...“ odgovorila je slikarka i shvatila zašto za života nije shvatila lepotu.
Bežala je od morbidnog.