понедељак, 30. јул 2018.

Sećajući se Markesa


U kancelariji


Postoje žene koje znaju da izazovu želju…čak i ako im je haljina po svim merilima uštogljenog poslovnog kodeksa oblačenja… i nekad je želja, koja bukne u srcima onih čiji ih pogledi miluju takva da se čini neodložnom i čak Božanskim nalogom.  I teško joj se odupreti, ako upošte ima onih koji bi joj se odupirali…

Ima takvih žena… I takvih dana…

Malo je takvih bilo, u mom životu, žena i dana, do ovog današnjeg sunca, što me pali svojim plamenim jezicima i tera da se preznojavam, i dahćem kao pas, skriveno, u sebi, mada se trudim da to ne pokažem… ali znam da je jalov taj trud… jer ona vidi u očima moju želju, i skriva nagost obnaženih delova svog tela iza kancelarijskog nameštaja, a ne zna da moja misao ide za njenom nagošću prateći je na isti način na koji suncokret prati kretanje sunca.

Kažem joj: “Nadahnuće stiže bez najave, hvala što si danas došla u moj dom”, a ona se smeje, iskreno, zbunjena, al vragolasto spremna, i oči joj kruže negde po muralu iza mojih leđa, i izazivački odgovara, “ali može da sačeka”, i potom izlazi iz kancelarije u kojoj poput osuđenika provodim svoje dane, predan, svima samo ne sebi, i tad, na trenutak, razmišljam o sebi, i o njoj, i želeo bi da joj kažem još po nešto, ali nje više nema, a ja nisam iskoristio trenutak, a ko zna kada će u ovoj tmurnoj ćeliji, u ovom zatvoru, što moderan svet eufemistički naziva posao, ponovo doći, u lepršavoj haljinici, ona, koja svojom pojavom pali moje srce poput sunca što daje i uzima život… i svežinu… planinskoj travi… oštroj, nabujaloj, žućkasto suvoj, prkosnoj, planinskoj travi, što oseća svaki dašak vetra, spremnoj da zadrhti i na najmanjem povetarcu, poput moje podjednako sparušene duše koja sad drhti pri pomisli na nju… 
Trenutak je dug, ispunjen mislima o njoj… i svo vreme, dok traje,  ona šeta moje misli poput vernog psa, zahvalnog zato što mu dozvoljava da trčkara i njuši oko njenih nogu…

A onda pogledam papir koji mi je donela… i koji sam potpisao, i uopšte me ne interesuje šta na njemu piše, i sve što želim je da po njemu ispišem par reči… ovih reči koje i sad pišem… i koje tako lako izlaze iz mene…  ko zna možda su one početak neke priče…  možda ovako počinju velika dela… a možda je ovo samo način da sačuvam svoje misli… ustalasane… poput mora i mornara… spremne da se otisnu na pučinu i oslobode… a onda je sve moguće – kad se misli oslobode…

четвртак, 19. јул 2018.

Mesečina, lavež i tužni krik koji se diže ka noćnom nebu


Mesečina, lavež i tužni krik koji se diže ka noćnom nebu



„Zavijajmo“, kazao je pas.
„Zavijajmo“, rekli su ljudi.
I onda su neki lajali, neki zavijali, ali onog ko im je naneo zlo, ili možda samog zla, lično, nije bilo na vidiku.
Na noćom nebu punom silinom sijao je mesec. Nije bio siguran da li je taj zvuk pun emocije bio upućen baš njemu. A opet je slušao. Bez reči. Nije razumeo ništa. U glasovima koji su dopirali mogao je samo naslutiti bol.
Nije video kako ga se to ticalo.



Shvatanje problema, ili čime zaokupljamo mozak


Uvek su mi se dopadale mlade studentice koje su mi dolazile na praksu. Obavezno bi imale neverovatne ideje o tome ko je njihov profesor i kakav je privatno. Netačne naravo. Bile su lak plen... ili su mi bar dopuštale da u to verujem...
Kada nanjušim prolaz prelazim na uigranu kombinaciju rečima: „Ovaj um imao je potencijal za istraživanje samog trenutka stvaranja. A onda je ušao u pubertet...“
„Šta to znači?“, zbunjeno bi pitale.
„Od tada se bavi samo onim što se dešava pre stvaranja.“ Studentice matematike sa ovim odgovorom bi posebno imale problem. Srećom i ona je bila jedna od njih. Dovoljno ljubopitljiva... i zrela...
„Bavi se singularitetom?“ pitala je.
„Ne“, odgovorih joj, ispijajući poslednju rakiju tog dana. Osećao sam kako se svaki deo mog tela fokusira na nju. Bio sam spreman...
„Pa čime se onda bavi“, upita, ne baš tako naivno.
„Problem prvog poljubca... problem vođenja ljubavi...“
Zenice su joj se raširile... ne od straha...



Bez reči



Pitam se... živim u nadi... i strahu...
Pitam se... mogu li još jednom da prevarim publiku... samo još jednom... i da zatim prevarim sebe... da u meni ima još reči...
... i da ću ih jednog dana već nekako iscediti iz sebe...
... i nadam se da će taj dan brzo stići... i da niko do tad neće primetiti da sam bio bez reči... i da sam ćutao.... jer nisam znao šta da kažem...
... ne zbog samocenzure...   ne više... više zbog bezidejnosti i bolesnog ništavila koje dolazi kad jednom zaćutite.



Telo na astalu



Moje telo na astalu... i toliko tela koje stoje u toj prostoriji pored njega... mog tela... ono što sam nekada bio Ja... a šta sam sad... šta ću postati... sećanje...
i vidim suze... ali ne čujem ništa... i ne mogu da progovorim... i više od smrti boli me tišina... i to što idem u tišinu...
a poslednje sećanje koje će na mene poneti ovi ljudi... ova tela... koje čeka ista sudbina... biće ova scena... oni će pamtiti zvuk... jecaje... ja više neću pamtiti ništa... postaću tišina... možda to treba da bude poslednja reč...
tišina...

уторак, 3. јул 2018.

Čekajući svoj lik, da se pojavi u vodi, u hladu drveta Bo


Čekajući svoj lik, da se pojavi u vodi, u hladu drveta Bo


Pre puno godina, jedan ratnik, tad još dete, čitao je Jagju Munenorijev Životvorni mač. Bilo je to vreme pre ratova i bitki koje će preživeti, ali od kojih se nikada neće oporaviti. Više se nije ni sećao svih pravila zapisanih u knjigama koje je davno čitao. Sa tim vremenom i dečakom koji je čitao Mijamota i Cua vezivala ga je samo disciplina duboko ukorenjena u njegvom telu i životu koji je vodio od tad. Sve te godine sputavao je sebe.
Poštovao pravila, poput japanskih samuraja bogobojažljivo verujući da upravo ona čuvaju njegov život.
I čuvala su ga i spasila, toliko puta...
ali, osećao je negde da su ga i ograničila, osakatila, postala zatvor iz kojeg nije znao pobeći... toliko dugo...
a vreme je prolazilo...
i život...
A onda je došla jesen...
 za njega kojem je oduzeto proleće, koji nije stigao d oseti snagu i vrelinu leta, za njega je došla jesen, a sa njom i potreba...
za promenom...
za slobodom...

 











I sišao je pored reke... i seo... u podnožju šume... svestan da u njoj ne raste čudesno drvo Bo sedeo je i gledao u providno zelenilo jezerske vode... i gledao je ribe... a one su letele u toj bistroj vodi u kojoj su se ogledale šume koje je milovao povetarac...
A možda i nisu letele, možda je to njegov um počeo da umišlja...
da stvara novu realnost...
bolju od one koja je tako dugo bila njegov život
ili je bar on tako verovao...
više nije bio siguran u to šta je realno, a šta umišlja, šta na kanvasu od vode slika njegov um...
i nije ga bila briga...
pustio je svoj um da luta i zadržava se gde god poželi...
a um je lutao...
i njegovo srce punilo se uspomenama...
izmaštanim...
stvorenim u umu jednog ostarelog vojnika...
stvorenih iz potrebe da i čuvar izađe iz zatvora...
i upozna slobodu...
koja postoji van ograda,
i očekivanja,
van zamislivog...
tamo gde mašta odluči da odluta...
tek ponekad....
u onim retkim trenutcima vrednim koliko i ceo jedan život...