петак, 11. септембар 2015.

Kada zaspim na grudima vile



Kada zaspim na grudima vile

Život je već dugo bio prazan i ponižavajuć. Ni to što sam pobegao četristo osamdeset kilometara nije pomoglo. I da odem na Mars ne bi pomoglo. Uvek bi odlazilo telo, a duša ostajala. Moje srce bilo je sa njom čak i kada je ona bila sa drugim. Ono niti je znalo za ponos niti je marilo za uvrede niti za to što je iz obesti i bez stida znala da ga ujede. Ono je imalo svoje razloge i tu ni razboritost uma, ni pomeranje tela ništa nije moglo da učini. Telo može da beži, alal nek mu je... ali srce pripada onoj uz koju će ostati – htela ga ona ili ne.  I tako živeo sam podvojeno. Delom sa njim u prošlosti a delom u praznini sadašnjosti. Budućnost niša nije obećavala.

Noćas sam sam sanjao Urd. Zvala me. Ja je nisam čuo, a onda je crvenokosa sišla među ljude samo da me nađe, da me sebi odvede.
Mesec je bio pun. Oblaci nisu mogli da ga zaklone. Bio je pun, sijao je beličastim sjajom dovoljno jakim da mi osvetli put. Put koji sam toliko puta odbacio i kojem nisam uspeo uteći ni pored toliko stranputica kojima sam skretao, a koje su me na kraju ponovo na taj put navodile. Na kraju puta bila je ona. Znao sam to.
Zašto je pre nisam našao, zašto joj pre nisam došao, zašto sam je pustio da toliko čeka... Znao sam da će me jednog dana pitati, i umirao od stida što neću znati šta da joj odgovrim.
Mesec i zvezde njoj su me vodile. Ali avaj... činilo mi se... bio sam za na vek izgubljen... tako sam mislio... a izgleda i ona... kad već do sad nisam znao da sam pronađem put, ona, moja vila suđenica došla je da me odvede mojoj bešerat.

Uvek sam joj se lako predavao. Bespogovorno. Do kraja. Uvek je ona vodila glavnu reč. To se nije promenilo.

Zadojila me je svojim mlekom. Pustila da položim jezik na njene bradavice i da sa mlekom posisam svoju sudbinu. Onda me je uspavala. Obgrlila me, a glavu mi položila na svoje grudi. Možda je htela da zarobi moje srce ili da ga speči da se nevenoj opet vraća, a kad ga nije mogla zadržati poljubila ga je i pustila da ode onoj kojoj pripada.
Osećao sam kako propadam i kako me neki drugi svet bez sunca i meseca sebi zove, ali ona nije htela da me pusti. Sakupila je hrabrost, duboko udahnula i rekla mi da ovo za mene čini, a onda je ona koja je bila moja vodilja i za koju sam ja mislio da je sudbina isčupala svoje srce i gurnula ga na upražnjeno mesto u mojim grudima.  Gledao sam kako se gase oči boje ledničkih jezera iz kojih je potekla i plakao, jer sam znao da sam je nebrojeno puta izdao, a ona evo svoj život daje da bi ja ispunio svoju sudbinu – onu koju mi je ona donela, a koju sam ja zaboravio, ali kojoj sam znao da joj pripadam i koju sam morao da pronađem. Plakao sam neutešno... zato što ona umire... zato što je volim... i zato što ne znam kako ću bez nje... plakao sam i plakao.... a onda sam se probudio, a ona mi se samo vragolasto nasmešila.
Odmah sam je prepoznao - crvenokosu koju sam viđao samo na slikama – ženu koju nisam poznavao, sa kojom nikada nisam ni progovorio a opet, ona, moja suđaja je baš njeno lice odabrala da mi se obrati nakon što me je zacelila vrativši mi srce nazad u grudi. Znakovi nisu mogli biti jasniji – znao sam šta mi je činiti.

Trebao je otići da je traži. Znao je to. Ali njegova potraga prekinuta je pre nego je i počela. Već je pstojao neko. Sreo je ženu za koju je bio ubeđen da je njegova budućnost. Jednostavno je to znao – oseđao. Verovao je da mu srce nije zaigralo kad ju je sreo, jer je to izdajničko srce još bilo sa ženom njegove prošlosti. Bio  je siguran u to  da bi zaigralo da je bilo prisutno, ali i čovek bez srca zna da primeti kada se nešto značajno promeni u životu. A sresti nju bila je ključna promena i lako se mogla prepoznati. Do nje sve žene privlačile su ga ili odbijale po vanjštini i nekoliko kvaliteta kojima bi procenjivao kakve su, te kakve bi ljubavnice mogle postati, tog dana iako bez srca jasno je primetio kada je sreo tu ženu da je poželo ne kao ženu, ne kao ljubavnicu, već kao dete –svoje dete. Poželeo je da mu je ćerka iako razlika u godinama nije bila ni izbliza toliko velika da bi mu ona zaista mogla biti ćerka. To ga opet nije sprečilo da je od prvog trenutka zavoli upravo na najiskreniji način na koji se mogu voleti samo deca i da već tad, iako toga nije bio svestan, u svojoj glavi, skroji plan kako da osvoji njenu ljubav, jer osvojiti ljubav tog deteta, činilo mu se najvažnijim zadatkom koji je ikada imao – zadatkom od čijeg će izvršenja zavisiti ne samo njegova budućnost, već i sve potonje generacije. Volio je to dete u njoj od prvog trenutka, svom silinom... i svakga trenutka provedenog u njenoj blizini postajao je toga svesniji....
Zato je pokušao da je izbegava... ali može li se izbeći sudbina... može se reći da je i ona njega izbegavala duboko verujući da on nije njena sudbina... ali ko su ljudi da unapred znaju puteve sudbine... sudbina i jeste to što je samo zato što se otkriva u prošlosti iako se, svi to znamo, krije u budućnosti...
Bili su sudbinski vezani... iako ona nije imala ni crvenu kosu, ni oči boje ledničkih jezera, a on ni najmanje nije ličio na muškarca kakvog je priželjkivala
Ali sudbina ih je spojila, neočekivano, brzopleto,  i sad je imala gadan problem da ih razdvoji... Ali imala je plan... da ga zadoji svojim mlekom... i pusti da spava na njenim grudima...

Na trenutak se budim. Prvo na šta pomislim je žena do koje mi je stalo. Moja budućnost, potpuno različita, ususdio bi se reći prilježnija od žene koja je ostala u prošlosti. Ne mogu da ne mislim na nju.
Danas joj je bio rođendan a ja sam bio predaleko da joj odnesem poklon i lično čestitam. Sve što sam mogao je da je nazovem i otpevam kratku pesmicu. Nadao sam se da je to dovoljno da prepozna da se barem trudim oko nje – iako sam bio siguran da se drugi više i bolje trude, a to me je bolelo skoro koliko i to što nisam mogao da je zagrlim i poljubim još danas i što ću morati da čekam još ko zna koliko da učinim bar i najmanji izliv prisnosti i nežnosti.

Da je u tom trenutku mogao da razgovara sa svojom podsvešću sigurno bi joj postavio par pitanja vezano za ovu zavodničku ideju... ali opet to nije bilo moguće... podsvest je nedostupna mračna šuma, čarobna šuma iz koje ponekad izlete neobične i zbunjujuće pomisli... kao ova sada... Bampi jump... ništa bolje nisam uspeo da smisli... zaista neobičan pokušaj zavođenja, toliko iznenađujuć i orginalan da bi možda mogao i da uspe... da je bio svestan poruka koji su razmenjivali pojedini delovi njegove svesti možda bi racionalno i promislio o svemu pre nego što joj je saopštio, ali neke stvari su sudbinske, skoro nagonske i odvijaju e po automatizmi... kako njegov predlog tako i njeno oduševljeno prihvatanje... potpuno neočekivano... prkoseći zakonima uobičajenog... naizged vođeno samo slučajnošću...

A onda sam ponovo utonuo u san...
Sanjao sam kako stojimo na na ivici provalije koja se otvarala ispod kupole kojom smo se dovezli na vrh krana spremni i odlučni da skočimo. Ona da bi se tim skokom oslobodila svojih strahova, ja da bi bacajući se sa njom u ponor bar na trenutak mogao da je istinski zagrlim. Oboje se plašimo, ona visine i provalije ja da će me ponovo odbiti.
Stojimo tako, a između nas se razvija igra straha. Amerikanci je zovu kukavica. I kako igra napreduje ja shvatam da ja i jesam kukavica. Neosećam strah od povrede ili smrti koji bi mogli da me zadese ako konopci popuste i ne izdrže našu težinu, već strah od odbacivanja koji je toliko velik da sam morao da pronađem nešto ovako suludo i smešno kako bi je naterao da mi se približi i zagrli me.
Osećam se ponosno i dobro kad me zagrli. Osećam kako joj noge igraju i kako se mišići tresu. Pokušavam da je opustim i ulijem malo hrabrosti – na uvo joj šapućem kako ne treba da se plaši dok sam ja tu – a onda je savlađujući sopstvene strahove grlim i plako odvlačim na ivicu ponora. Na trenutak zastajem da joj se osmehnem i uputim svoj najodlučniji pogleda ubeđen da njime ulivam dovoljno poverenja. Ovako blizu nje ne usuđujem se da dopustim da pogled potraje predugo. Ne želim da zna koliko se ja plašim. Odbacivanja. Želim njen zagrljaj i skok u prazno je jedino mesto za koje sam siguran da može postojati.
Odlučno zakoračim napred, u prazno. Noga propada a telo se u tili čas okrene na glavu. Padamo glavom prema zemji, ubrzavajući svakog sekunda, bez kontrole, bez oslonca bez ičega za šta bi se mogla uhvatiti – osim mene.
Njena duga smeđa kosa se oslobodila i sada me šiba po licu ali nije me briga, bitno je da je mogu da zagrlim to mlado telo žene za kojom žudim na način na koji nisam nikada ni posmislio da će biti moguć. Da, ja žudim za njom ali po prvi put u životu to nije žudnja za drugim telom, za zadovoljstvom, za provodom ili igrom. Ne, ja žudim za budućnošću koje mi to telo obećava. Sve dosadašnje žene u mom životu  mogle su se porediti u svakoj od njih sam video ljubavnicu sve dok nisam sreo nju, jer u njoj od prvog trenutka vidim ćerku, ćerku koju mi je sudbina obećala i koju sam ja konačno našao... ili se bar nadam da sam je pronašao... da sam pronašao njenu majku.... i ta pomisao me uzbuđuje, oduševljava i parališe u isto vreme... toliko da ne mogu sa njom ni progovoriti kako treba, a kamo li zagrliti je ili poljubiti... kamo li otrgnuti je od svih i dovesti sebi... zato sam morao i smisliti ovako smešan plan. Palan toliko apsurdan da mi presotaje samo da se nadam da bi mogao da uspe... i to samo zato što se ona boji a ja svesno igram na taj strah... stidim se zbog toga... ali ne znam bolje... na kraju krajeva ona će ipak biti majka naše ćerke i ta pomisao me parališe toliko da ne znam šta drugo da uradim da joj se približim. Sve moje nade leže u četri sekunde pre nego nas uže povuče natrag sebi. Skačem bez padobrana, rizikujem jer uz mene i ona je spremna da rizikuje, tako kaže. Ja prihvatam da rizikujemo zajedno. I nadam se...

Vreme leti
Mi letimo
Zemlja se približava
A onda nas konopac povče nazad
I mi ponovo letimo u nebo
Ali sada je njeno vrištanje drugačije
Sada u njemu osećam  radost

Rizik se isplatio. Samo par sekundi nakon što me je mrzila više od svih na svetu, nakon što je osetila kako joj se smrt ceri u lice, nakon što je osetila najveći strah u svom životu ona me ljubi, svesna da oseća zadovoljstvo koje do sada nije okusila – zadovoljstvo koje samo sloboda može da pruži. Jer ona je slobodna od straha, od obećanja, od navika, od prošlosti, a ja se smejem srećan što me sam tu pored nje i što mogu slobodno da je zagrlim. Dok se horizont ljulja, a zemlja i nebo smenjuju ja mogu samo da se zadubim u njen poged u kojem konačno pronalazim sebe – i vidim da sam sretan.
Dok joj srce lupa toliko da i ja mogu da ga osetim ona spušta glavu na moje grudi, zatvra oči i pušta mirisu neba da joj se prodre u nozdrve. Udiše vazduh sa ukusom avanture, punim plućima. Pita se da li se sve ovo desilo, lakomislen pristanak, odlazak na vrh krana odakle se vidi ceo grad, zagrljaj pred tandem skok, propadanje, strah, zadovoljstvo, zagrljaj, poljubac... očekivala je da će se osloboditi straha, ne i da će ga pronaći, ali nije joj žao, ako, trebla je pre da ga prepozna, još onoga dana kada su se prvi put sreli, kada joj je jasno stavio do znanja da mu se sviđa i da neće lako odustati od nje. Pita se šta da kaže dečku kojeg će ostaviti, neće biti prijano -  ne nakon svih ovih godina, ali već odavno on je samo navika, kao i strah, on nije stajao pored nje na ivici ponora niti je priglio dok je padala, on nikada nije učinio ništa slično za nju, niko nije, osim čoveka u čijem se zagrljau nalazi sigurna iako visi glavom okrenuta zemlji na dvadesetk metara visine... ali više se ne boji... i ne mari jer on je tu.... i obećao joj je nema nameru nikuda da ode, rekao je da želi da zauvek ostane sa njom i ona mu je poverovala jer je i sama osetila isto.... pričao joj je već jednom kako ju je dugo i bezuspešno tražio, ali ona ga je tad odbacila, ta priča joj je bila smešna i naivna, sada joj se čini romantičnom – možda njihovom pričom, onom koju će pričati deci i unučićima kad jednom dođu, a sada je bila sigurna i  u to da želi decu sa njim... i ta želja narastala je u njoj kako su se približavali zemlji...

Zatim sam sanjao kako vodimo ljubav, i kako je mazim po obrazima i  ljubim po stomaku dok ona nežno plače kada sazna da će postati majka, i kako sam ponosan što devojčica na nju liči i što konačno postoji neko kome mogu odati sve svoje tajne i koga mogu učiti da bude bolji čovek od mene...

Onda se probudim i pogled mi se sretne sa crvenokosom koja mi se vragolasto smeje. Kažem joj: „Ali ti nisi boginja...“ a ona ne haje i nastavlja da se smeje dok ja pravim planove kako da osvojim ženu kojoj sam pevao, nesvestan da mi se sudbina smeje u lice... i da mi pritom pokazuje lice moje bešerat... a to nije njeno lice...
Ali shvatiću to.... vremenom... sudbina je tu da mi to pokaže, da me nauči...

субота, 8. август 2015.

Sočivo za čitanje snova



SUDBINA JEDNOG  ORLA

Stvari se poslednjih dana smenjuju vratolomnom brzinom – ko bi ga znao zašto je to tako. Kao da se vrme odjednom ubrzalo ili se to meni samo čini.
Pre par dana sam ostao bez brata. Pojeo ga je neki ljigavi stvor kojeg je majka uhvatila i bacila na zemlju. Zabadala mu kamdže i kljunom rascopala glavu ali se više ništa nije moglo učiniti za Etona.
Bojim se da to priznam ali možda je tako i bolje. Eton je bio krvoločan i uvek bi uživao u tuđoj patnji. Kako bilo, sad ga nema – progutao ga ljigavac. Kasnije majka uhvatila zmiju i raskomadala je pa je i ja jeo. Bila je ukusna.
Od tada pazim na sebe. Odlučio sam da ne dozvolim da i mene smaže neki gmizavac. Nisam jak pa učim kako da šmugnem kad se opasnost približi. Solidno mi ide.
Majka se juče iz lova vratila sa ribom. Nije mi dala odmah da jedem – morao sam prvo da joj pokažem kako sam ovladao vetrom. Raširim krila i zajašem vetar pa klizam polako, a gnezdo mi se odjednom učini premalim. Majka kaže da je vreme da odem, a ja je pitam „gde ću“.
„Tamo gde te sudbina odvede“, odgovara.
Pitam se ko je ta sudbina, gde je sad i gde to treba da me odvede. Pitam majku, a ona se trudi da zvuči spokojno i samouvereno, ali u glasu joj se oseća tegoba i strah. Pitam čega se boji,  a ona ćuti i ja shvatim da je sva njena bojazan za mene – tad i ja počnem da se bojim – onako neodređeno, ne znam baš od čega, ali znam da me je strah. Pitam je: „Moram li da idem?“
„To ti je sudbina“, kratko odgovara. Ja je nevidim –tu sudbinu o kojoj majka priča, ali osećam da me je već ščepala i nepušta. Pitam majku za sudbinu – kad ću je videti, kad ću je sresti, kako da znam gde treba da odem pa da je pronađem. Na sva moja pitanja majka ponavlja jednu rečenicu: „Tamo gde stigneš tvoja je sudbina.“ Nisam siguran da je razumem, ali osećam da je vreme da krenem. Vreme je da napustim gnezdo. Vreme je da pronađem sudbinu.

BIG BANG

Nekad aje studirala teoretsku fiziku. Zatim je postala istraživač. Oduvek ju je interesovalo šta se dešavalo tokom bigbenga. Izgradila je i sprovela niz simulacija koje su opisivale procese tokom velikog praska.
Iako je bila mlađa od mene na poslu mi je bila šef i mentor. Uvukao sam je u svoje eksperimente i pružio po koji veliki prasak – shvatila je da greši u teoriskom modelu i prepustila se eksperimentisanju s tom razlikom da sam joj šef sad postao ja – mogu priznati poslušno i revnosno je izvodila moje zamisli.
Na kraju su eksperimenti dali neočekivani rezultat. Rodila nam se ćerka – sad pretpostavljamo da je tako bilo i sa elementarnim česticama tokom bigbenga.

LEPTIR

„Da li zavidiš pčelama one mogu da se zavuku u svaki cvet?“ pitala me Ruža. Znao sam da je ona lansirala tu priču po kojoj sam ja nešto poput nestašnog leptira koji skače sa cveta na cvet. Nisam je udostojio odgovora. Žene poput nje vrlo su ponosne na svoje cvetove. Opet, dovoljno je da ih omirišem pa da shvatim dubinu njihove samoće... ili pre praznine... Miris mi otkriva još nešto – pouzdano ukazuje na slast, a koji leptir ne priželjkuje nektar – morao sam zastati pored ovog cveta i polizati sve njegove sokove.

POSTOJI LI ŽIVOT POSLE ROĐENJA

Termin koji su odredili lekari odavno je prošao a od porođajnih bolova ništa. Zabrinuti roditelji su uradili sve pretrage i rezultati su pokazivali da je sa plodom sve u redu samo da iz nekog razloga porođaj još nije počeo. Posle izvesnog vremena lekari su pokušali injekcijama da podstaknu porđaj – opet se ništa nije desilo. Carski rez nije dolazio u obzir pa je otac trudnice otišao i doveo šamana koji je pristao da pomogne. Zapalio je svoje mirisne trave i skoncentrisao se na plod u materici. Nije prošlo mnogo pre nego je uspeo da se duhom zavuče u toplu utrobu u kojoj se nalazila nerođena beba.
„Neobično si nevoljna da se rodiš“, rekao je već formiranoj devojčici.
„Nisam sigurna da bi trebala da sebi učinim tako nešto. Ovde sam zaštićena i srećna, a napolju ne znam šta me čeka.“
„Bojiš se izlaska?“
„Da.“
„Zašto?“
„Do mene su dopirale razne majčine misli. Mnoge od njih nisu ni malo ohrabrujuće:“
„Siguran sam da je tako, a opet tvoja majka je jednom, ne tako davno, kada je bila na tvom mestu, ipak odlučila da se rodi. Misliš da je pogrešila?“
„Kako bi ja to mogla da znam? Ja nisam sigurna ni u to postoji li život posle rođenja“. Tada joj se po prvi put nasmešila nejasna ljudska prilika koja je došla da je poseti i pre rođenja. Duh se smestio pored nje i tiho joj pričao o životu. Bio je toliko ubedljiv da je odlučila da se rodi već sledećeg jutra.
Možda upravo zato, roditelji su joj dali ime Zora.

SOČIVO ZA ČITANJE  SNOVA

„Majka mi je još kao malog naučila da snovi imaju veliki značaj u našem plemenu. To je možda osnovni razlog zbog kojeg sam počeo da se zanimam za ovu oblast. Kad god bi se sreo sa pacjentima oni bi mi pre ili kasnije pričali o svojm snovima. Isto je bilo i sa ženama. Od snova se jednostavno nije moglo pobeći. A i zašto bih? Ja sam voleo snove i poštovao ih. Nikada nisam sebi dozvolio da rušim ili uništavam tuđe snove – poštovao sam ih, jer sam želeo da i moje snove drugi poštuju. To nije uvek išlo, ali je postao princip po kojem sa se ravnao.  Ipak, uvek mi je dah oduzimala primisao da negde postoji neko čarobno sočivo kojim bi mogao direktno da zavirim u tuđe snove – da ih pogledam – tako mi se rodila ideja da napravim ovo“, kaže Marko pokazujući rukom na nekakav uređaj koji je pre par trenutaka izvadio i spustio na sto.
Začuđeni bankari koji su se do sada trudili da ostanu pribrani i da se ne smeju pred klijentom nadjednom su toliko zbunjeni da ne znaju šta da kažu. Pre samo par minuta ideja da pozovu ovog ludaka u privatne prostorije banke da im održi prezentaciju, kako bi mu možda odobrili kredit koji traži, činila im se vrlo naprednom šalom koju bi mogli prepričavati danima, ali sada kada na stolu stoji stvarno parče nekog medicinskog hardvera za koje ova dileja prekoputa kaže da može da im čita snove odjednom cela stvar dobija potpuno drugačiji ton. 
Njihov šef pogledom traži dobrovoljca, ali svi bi da izbegnu da čitaju baš njihove snove. Svesni su šta bi se moglo otkriti. Jedni sanjaju o tome da zamene šefa, drugi da promene posao, a dvojica najodvažnijih čak su se usudila i na takve gadosti kao što su pomisao na pljačku banke i neobavezan seks sa ženom šefa ekspoziture. Naravno ova potonja dvojica nisu se samo zadržali da razmišljanjima i snovima – preduzeli su i konkretne korake koji bi sad mogli biti otkriveni. Zato pronalaze na desetine razloga da oni ne budu „pokusni kunići“ ali oni ne znaju – stvar je odavno gotova. Pre nego što je ušao u banku Marko je uključio uređaj i snimio snove od juče – svakog od njih. Sada ih drži na malom USB stiku koji čvrsto stišće u desnoj ruci, svestan da ima najače karte i mogućnosti da podigne ulog.
Uskoro toga postaju svesni i bankari koji kao da se utrkuju koji će mu dati povoljnije uslove za kredit koji traži.
Kada ih šef prekori da daju prevelike olakšice i ustupke bankari ne haju bitno im  je da Marko dobije traženo –ne mora da ih podseća da do sada nikome nije rušio i uništavao snove. Iskreno se nadaju da će tako ostati. To im je jedina garancija koju dobijaju za svoj novac  a oni se ni ne usuđuju da traže još neku.

URD

Nisam očekivao da će biti tako direktna, ali šta sam ja znao o vilama, čak ni to da postoje... Crvenokosa nikako nije pripadala ljudskom – siguran sam u to, a opet došla je zbog mene, a da je nisam ni zvao. Pronašla me je kaže ona koja me je nekada ostavila i koja mi se najzad vratila. Sad je odlučila da i mene vrati sebi. Zagrizla je moje srce i već prvim ugrizom omađijala me – postala je deo mene – proširila se svud po meni, u meni, kao što se otrov širi po telu...
Sada smo jedno, a ja sam joj zahvalan što me je ponovo pustila u sebe i što ponovo mogu da vidim svet njenim očima. Gledam korz njih i smejem se – ponovo sam srećan.


субота, 1. август 2015.

PISMO KOJE JE GODINAMA KASNILO



PISMO KOJE JE GODINAMA KASNILO

Došao je dan selidbe. Trebalo je spakovati stvari. Izaći će  stana koji je toliko dugo bio njegov dom. Nikada se više neće vratiti.
Dok je pakovao stvari naišao je na koverat. Prepoznao ga je. Nikad ga nije poslao.  Nije ga poslao na vreme. Nije ga mogao poslati – nije bilo ispravno – te reči trebala je da od njega čuje uživo, a ne da budu prenesene papirom i anonimnim glasnicima. Ne poštarima.
Gledao ga je neznajući šta da sad radi sa njim. U njemu su bila zapakovana njegova osećanja – ona se nikada nisu promenila. Zatvorena tankim papirnim omotom, nevidljiva, nedostupna pogledima i nedodirljiva čekala su godinama da ih ponovo pronađe. Trebao mu je samo tren da se sva ta osećanja vrate.
Nije joj rekao kada je trebalo, verovao je da ima vremena da joj kaže. Nije želeo da je uplaši kada prizna svoja najtajnija osećanja, znao je da bi je to moglo unervoziti. Nije želeo da vrši pritisak. Želeo je, ali nije smeo da prizna... ne na vreme... a posle nije imalo smisla govoriti bilo šta, jer su im razgovori postali  iskidani, mučni... tuđi... Kada je otišla stvari su postale još gore. Život im se menjao brzo i duboko, a njemu više nije bilo mesto u njenom. Postali su stranci. A strancima se ne govori o najličnijem delu sebe – makar to značilo i da taj deo zauvek ostane neispunjen i prazan...
Otvorio je kovertu i počeo da čita:
Jedina,
Ti si mi otkrila mene, bez tebe bio bih ljuštura bez sadržaja, senka onog što sam postao. Bez tebe bio bih prazan, a fantazije jedino moje delo. Hvala ti prijatelju jedini i izvini za ljubav. Sad znam da sam te povredio. Sad znam da nisam trebao da te poljubim i dozvolim da se zaljubiš jer ljubav je prijateljstvo sa obavezno tužnim krajem. Volim te, a znam da si i ti mene volela i sad nas ta ljubav razdvaja. Voleo sam prijatelja, a sad i njega gubim i to boli više od svakog drugog bola koji sam ikada osetio, a bol mi makar nije stran ali baš zbog toga moram ti reći koliko mi značiš. ...
Nije video reči koje su sledile. Nije ni morao. Znao ih je...
Suze su navirale. Osećanja su isplivala i ništa ih više nije moglo zadržati. Plakao je iskreno i dugo. Sam. U tami doma koji uskoro više neće biti njegov. Sve stvari koje su ga sačinjavale već su bile u kamionu. Samo je još jedno drvo života ostalo,  a njega nije mogao poneti – ostalo je naslikano na zidu kao jedino svedočanstvo da su tu nekad živeli neki vrlo osećajni ljudi  koji ta osećanja nisu znali pokazati ni na koji drugi način osim freskom naslikanom na zidu.

Sunce




Zamolio sam svoj um da mi te ne pominje.
I on je zaćutao.
Više se ništa nije začelo u njemu.
Umro je – ili sam bar ja tako verovao
I bio sam sretan jer više nisam mislio na tebe,
O tebi, o nama, o onome što smo mogli da budemo
I nije me brinulo što više nisam mogao misliti ni o čemu
I što vreme lenjo prolazi pored mene
I što se smenjuju godišnja doba
Živeo sam u blatnjavoj jeseni i ciči zimi koja je okovala moje srce
Nesposobno da u sebe primi ikog, osim tebe, koja si ga napustila
I radovao sam se kiši, jer ona me podsećala na tvoje uplakane obraze,
A znala si tako lepo da plačeš
I da prigrliš utehu – kakvu god da sam ti pružio
Ja ti već dugo ne pružam ništa
I ne znam da li postojiš
I da li si onakva kakvu pamtim
Ili si se promeila
I ko ti sada pruža utehu
Podigneš li još po nekad pogled ka nebu
Potražiš li pogledom Sunce
Osetiš li kako te iz daljine svojim pogledom miluje
I kako ti se nada...
Gledam planine ispred sebe i nadam se Mesecu
Samo mi on može preneti glas Sunca koje sam molio da te miluje
Iz daljine, nepoaženo, diskretno, nenametljivo...
Onako kako su to radile  moje misli pre nego što sam zamolio um da ih stiša