недеља, 23. јул 2017.

Sarajevo, uz ćevape



Sarajevo, uz ćevape


Posle dvadesetpet godina… Sarajevo, stanica, ćevapi…

Naručujem kafu sa šlagom, pošto nema domaće ili turske. Kafa je gorka, kao i sećanja, ali to valjda i treba tako da bude za jednog šećeraša. Ko zna? Ili gorčina izbija iz sećanja… a ona nisu bila tako gorka… bila su slatka… ili ih bar tako pamte ove godine i ovaj sedi čovek što sedi u bašti ćevabdžinice najbliže autobuskom kolodvoru. 

Nisam planirao da jedem, bar ne u ulici, ali miris pečenog mesa prizvao me je za sto, a jezik kojim se govori za susednim stolovima počeo d budi uspomene… dobre i ružne… a onda samo ružne… svima… i nama i njima… jer tad smo odjednom bili mi i oni… a pre toga smo svi bili mi… i želeli smo da ponovo budemo mi… nije se ponovilo… iako je toliko nas koji smo želeli da se ponovi… 

… možda jednoga dana… ko zna… možda i taj dan svane… a sad je još noć – duga i tamna… bez mesečine i zvezda… bez vodilje da nas vodi po mraku po kojem tumaramo… 

… i kao da je još rat… kao da nikada nije stao… možda je mržnja manja, ali ogorčenost ne jenjava… trudim se da razumem… ali ne znam da li mogu… 

Zašto uvek… iznova… neprestano… svih ovih godina… sećanje na rat… kao da ničeg drugog nije bilo… i taj porazni argument –to je istina… kao da je jedina… kao da nema i drugih istina…

Svi ovde govore o istini… osim mene… prestao sam da je spominjem – gadi mi se svako ko izgovara tu reč… Svi je koriste kao da su proroci, božanstva ili sudije…

Svi se na nju pozivaju… kao da im pripada… kao da je njihova istina jedina istina… a nje nema… istine… sve je laž… zasnovana na istini… o onome što sam doživeo, o onome šta su osećali, na onome što pamte oni koji nisu bili tu… ali koji su opet bili dobro obavešteni…

Bosna je ovo… vilajet… vreme ne briše sećanja… a i kako bi kad je toliko jezika koji opominju, koji upozoravaju… otrovnih jezika koji ne žele da zaborave ružne slike prošlosti… i da se ponekad pamti i nešto lepo… jer i toga je bilo… lepote… Gde god ima ljudi ima i lepote… bila ona u ženama, zgradama ili mirisu pite tek sklonjene sa vatre koju nana iznosi svojim unucima… mirisu sećanja… dovoljno snažnom da nas vrate u detinjstvo… u spokoj jednog sretnijeg sveta pre nego što se raspao… pre nego što je progutao naše želje, pa onda čežnje, a zatim i živote… svih nas… čak i oni koji su preživeli… jer njih i danas glođe sve dok ne ostanu samo bele kosti koje taj svet, na kraju, ne ispljune… a sveštenici i rodbina ukopaju… i gde je sad ta lepota… ona životna… gde je tražiti… 

A bilo ju je... nekada… to ne mogu da zaboravim… bilo je lepote i ima lepote… čak i u vilajetu… baš zato što je vilajet… i što ljudi osim za istinu znaju i za ljubav… a ona nikako da se desi… nikako da se vrati… a nedostaje i nama i njima… i svi čekamo da se vrati… i verujemo u to… više no u istinu… jer ona je jedina univerzalna istina… 

… eto tako razmišljam dok ispijam kafu koja nije domaća… a onda konobar donese ćevape i mirisi pobegnu sa tanjira… i ponovo me uvuku u svoj svet… onaj koji sam nekada znao… onaj kojem nikada nisam prestao da pripadam…

понедељак, 17. јул 2017.

Priča jednog ružinog cveta



Priča jednog ružinog cveta


Kada su posekli druge odlučio je da ne može da živi bez svih koji su ga okruživali pa je zamolio cvećarku da i njega poseče. Ruka cvećarke… ili sudbine… ta ruka,  prišla je nežno ga pridržavajući dok je jedan nož presekao svaku vezu sa zemljom na kojoj je rođen. Zatim ga je podigla i ponela sa sobom. Onda ih je stavila u sud, sve njih, posečene tog dana i uronila u vodu, dodala kocku šećera, okrenula suncu…
Bili su izloženi pogledima stranaca, kupovali su ih i prodavali, a jedina uteha moglo im je biti to što su neki od njih, bar na dan ili dva, mogli oplemeniti živote onih koji su ih uzimali.
Dani su prolazili brže nego pre, vremena je bilo sve manje, a on bi na trenutak bio tužan kada odvedu nekog njegovog daleko, a onda bi pomislio da će mu tamo biti bolje i da će možda tamo sresti neku pčelu ili osa… kome će dati svoj nektar i koji će možda, nadao se, odneti negde daleko njegov polen… možda na neku daleku livadu ili planinsku kosu… ko zna… a onda bi uranjao u tmurne misli… jer njega niko nije izabrao… i ko zna da li će… i čemu onda život ako nikada ne bude izabran…
… i jednoga dana došao je on…
podjednako usamljen, podjednako drugačiji, podjednako zabrinut za suštinu svog postojanja…
… ni njega niko nije izabrao… i njega je zaobilazila ruka one koju zovu sudbina…
… i nije ga skroz zaobilazila… možda je valjanije reći da je mrsila kosu svojih miljenica i koristila njih da ponekad pomrsi njegove račune…
… a nije bio ni račundžija… nije znao da živi iz računa ili se uklapa u svet u kojem nije pripadao iz računa…
… nije znao, nije mogao, nije hteo…
… a hteo je, video se to odmah sa vrata, čim je ušao u cvećaru… hteo je da kaže nešto intimno nekoj ženi koja je kao i sve prethodne u njegovom životu već bila zauzeta i tuđa, a on ju je video i osećao kao svoju…
… i nije mogao da napusti tu misao, ni da napusti nju…
… da je ona njegova, intimno njegova, onoliko koliko su njegove misli njegove, onoliko koliko je vazduh koji je izdisao bio njegov… bila je u svakoj njegovoj pori, u svakoj misli, u svakom čežljivom pogledu  koji je upućivao njoj… bilo da je gledao u pravcu nje, meseca ili sunca…
… i prepoznao ga je… on cvet – njega čoveka… a opet dva tako bliska bića obasjana istim suncem, uvijena u istu svetlost, izložena vrućini i povetarcu… izložena svim dodirima sveta…
… i prišao mu je rukom…
… i izabrao ga…
za nju…
i on je to znao…
… i više mu nije bilo žao ni pčela, ni osa, ni livada, već je osetio potrebu za koju nije znao da postoji negde u njemu. Po prvi put u životu poželeo je da pomogne jednom čoveku… i prenese poruku koju samo jedan cvet može preneti jednoj ženi… i da bude lep… i da ulepša… barem na tren… barem na dan… i njen svet…
… jer kako preneti intimne poruke nego zaviti ih u lepotu…
a on je bio lepota koju je ona čekala… kojoj se potajno nadala… čak i kada mu je govorila da preteruje… jer može li se preterivati sa lepotom… ili naterati oko da ne krene ka njoj… takva je priroda lepote… imala je toliko razloga da zna za to… jer i ona je bila lepota… znao je to po želji, po strahu, po potrebi koju je namirisao na njemu – čoveku još onoga trenutka kada je ušao u cvećaru…
… i znao je da će se sad sa njim odnositi sa pažnjom… znao je to kada ga je cvećarkina ruka zavijala u uvelu travu… po dodirima tela i mirisu  trave mogao je da nasluti skriveni znak u koji ga vešti prsti pretvaraju… i znao je da neće biti sam… jer skriveni znakovi moraju imati ključ da budu otkriveni… a ključ je ležao u još dva cveta… za koga su oni… kome su bili namenjeni… ili je njihova svrha bila samo da zamaskiraju poruku koju je nosio… ili je sve bila igra skrivalice…on poruka, a oni ključ… ili je postojalo neko drugo značenje, koje nije mogao da otkrije, tek znao je da je tri preveliki broj cvetova na jednom mestu… možda je i to poruka… ko zna… ako dva cveta formiraju znak koji ljudima simboliše srce, koje onda simboličko značenje ima treći cvet… nije imao odgovore na ova pitanja… ali znao je da će uskoro da ih sazna… znao je, jer ga je sudbina sada vodila ka njoj… i on joj je sa radošću nekoga ko nikada nije mogao da pređe ni samo par koraka žurno prilazio… svojoj sudbini i svom konačištu…
… i znao je još nešto… da će on biti uručen njoj… osetio je to po načinu na koji ga je čovek držao… mogao je da oseti lagano podrhtavanje ruke u ritmu dobovanja srca koje se pojačavalo kako se približavalo mestu susreta… mogao je da sazna… i saznao je sve ono što reči nisu govorile, a usne su skrivale… sve neizgovorene reči… svu čežnju i žudnju… njega… za njom…
… kako je samo bila divna ideja, začeta u njegovim mislima… ona o njoj… ona o njemu i njoj… ona kojoj je i on mogao da doprinese…
… i želeo je da doprinese… jer razumeo je tog čoveka i njegovu želju… i njegov san…
… jedna drhtava ruka koja se trudila da ostane mirna predala ga je u njoj… primila ga je srdačno i sa osmehom… onako kako se prima jedan intiman i vredan poklon, onako kako se razmenjuju najlepše skrivene misli i želje… onako kako se na nemuštom jeziku ljudi prima poruka zavijena u lepotu… kako se daje i prima ljubav…
… i oboje su to znali… i oboje su ćutali… i vešto izbegavali da govore o tome…
… jer ljubav izgleda nije baš uvek umesna – kada se desi između ljudi… barem onih koji do tad veruju da već imaju neku ljubav…
… ali kao da ljubav mari za umesnost… i pristojne geste… nije joj to u prirodi… kao što ni u prirodi ruže nije da bude bez trnja…
… i možda je na trenutak poželeo da je ubode… da joj na taj način skrene pažnju… trgne iz zarobljeništva i zaslepljenosti… ili možda samo odgovornosti koju je osećala prema nekome koga je do tad… ili nekada pre zvala ljubav…
… ali to nije bio način na koji cvetovi otkrivaju svoje tajne i prenose intimne poruke… oni za to koriste lepotu… i mirise…
… znao je da će se otvoriti… i mirisom mamiti njene poglede… i uzdahe.. i podsećati je da postoji još neko… ko je voli… i ko ju je oduvek voleo…
… još od prvog susreta… još od onog trena kada je po prvi put spustio pogled niz njenu kosu i u njenim očima prepoznao njihovu decu…
… onu koja će voleti cveće…
… onako kako on voli nju…
… iskreno…
… sve je to znao… a verovatno je i ona znala… ili bar naslućivala… ali on nije stvari više mogao prepustiti slučaju…pa je počeo da je zavodi… da joj šapuće… mirisima… onako kako to samo jedan ružin cvet ume…

четвртак, 6. јул 2017.

Moja tajna ljubav



Moja tajna ljubav


Imao sam tajnu… ljubav… i bila je tajna… niko za nju nije trebao znati… i ja sam ćutao odbijajući da je priznam… jer… bila je tajna, a dao sam reč – njoj – mojoj tajni, da je neću odati… i nisam je odao…
i ne bi je odao je odao ni da su me mučili strujom, na mom telu gasili pikavce ili u moje oči uperili svetlo od hiljadu sveća… ne bi je odao…
jer ona nije bila samo tajna…
bila je… a tajna je koju joj nisam smeo priznati – zauvek će to i ostati – ljubav…
a ljubav se ne izdaje… čak ni kada je tajna… jer postoje one tajne kao što je ljubav… i što manje o njoj govorimo to postaje intimnija… i ne prestaje… narasta… i ne prestaje da raste… ne prolazi… utapa se u nas… i mi se u utapamo u nju… makar tajno… ali zasigurno trajno… trajno kao večnost… ili bar trajno kao život… jer nisam siguran da li života i u kom obliku ima nakon što se život završi… ali ako nešto i preostane nakon njega… života… siguran sam, to će biti ljubav… makar i ona tajna… jer njoj ni vreme, ni život, ni smrt… ništa ne mogu… jer skrivena je tako duboko… i čuvana… tako istrajno… kao i večita tajna… nedokučiva svima onima koji je i sami ne nose… a opet bliska i jasna svima… koji sa njom žive… takva je priroda tajne ljubavi…
a tajna je morala biti… i morala se očuvati tajnom… ta moja tajna…
zbog straha od otkrivanja… zbog osude sveta… zbog nesigurnosti… i straha od gubitka… i odbacivanja… zbog svega onog tajnog i neizrecivog što smo prećutali… ostaće tajna… ali upravo zato uprkos svih zahteva i navale sveta opstaje… i opstaće… zbog svih onih neizrečenih skrivenih osećanja i reči koje nikada nisu sišle sa mojih usana, prošaptanih tiho, skrivenih od tog istog sveta… koje su nosile… ili su bar mogle nositi moju najtajniju iskrenost… i koje nisu doprle i bile polagano i oprezno spuštene na  vrhove njenih ušnih školjki…  koje su zauvek ostale moja tajna…
ljubav je tajna… zaodenuvši se sećanjem i setom, s početka polako i neprimetno, a onda sve jasnije i dublje uvlači se u nas tako duboko da postane deo nas – da je više niko i ništa iz nas ne može iščupati…
a i da može, mi više ne bismo mogli bez nje… da nam je neko iz nas iščupa izdahnuli bi istog trena… možda bi se oteo poneki urlik ali nijedna reč… izdajnička ne bi sišla sa našeg jezika… ni izašla u svet… jer šta vredi život bez tajne… i telo bez ljubavi…
tajne su nestalne… ponekad kapriciozne, prevrtljive… tajne su žive…. i možda upravo zato ispunjavaju živote onih koji ih čuvaju kao svoje najveće, najdraže tajne…
da, nekada su prevrtljive… nekada odane nekom drugom… tako je to sa tajnama – i one imaju svoje tajne…
tajne imaju svoj način da se otkriju… i čine to… bez obzira šta njihovi čuvari mislili o tome…
imao sam jednu tajnu…. više je nemam…
da li sam i ja za nju bio tajna… da li sam još uvek… hoće li me ikada priznati… ili ću ostati tajna skrivena iza očnih kapaka… vešto čuvana i pažena misao… sećanje na vreme kada sam joj bio slatka tajna…
njoj, koja će zauvek ostati moja najveća tajna… koju vam neću priznati… jer bilo mi je tako teško da je i sebi priznam… a eto priznao sam je… a da je nisam odao… jer ona je želela da ostane tajna… zauvek skrivena… pred svima koji su želeli da je otkriju…
a ja nisam želeo da dopustim da je drugi otkrivaju… tu privilegiju… sreću i čast… čuvao sam samo za sebe, bar do ovog trena, do kojeg sam je od znatiželjnih očiju mogao čuvati za sebe… njoj se zavetujem… kao što se drugi zavetuju večitoj tajni…
zavetujem… da ću je čuvati… zauvek…
a ako je i nisam sačuvao… ako je otišla… ili se vratila drugom… bar sam je sačuvao u sebi… kao tajnu… kao želju… kao setno sećanje… kao intimni razlog da nastavim da postojim…