Sarajevo, uz ćevape
Posle dvadesetpet godina… Sarajevo, stanica,
ćevapi…
Naručujem kafu sa šlagom, pošto nema domaće ili
turske. Kafa je gorka, kao i sećanja, ali to valjda i treba tako da bude za
jednog šećeraša. Ko zna? Ili gorčina izbija iz sećanja… a ona nisu bila tako
gorka… bila su slatka… ili ih bar tako pamte ove godine i ovaj sedi čovek što
sedi u bašti ćevabdžinice najbliže autobuskom kolodvoru.
Nisam planirao da jedem, bar ne u ulici, ali
miris pečenog mesa prizvao me je za sto, a jezik kojim se govori za susednim
stolovima počeo d budi uspomene… dobre i ružne… a onda samo ružne… svima… i
nama i njima… jer tad smo odjednom bili mi i oni… a pre toga smo svi bili mi… i
želeli smo da ponovo budemo mi… nije se ponovilo… iako je toliko nas koji smo
želeli da se ponovi…
… možda jednoga dana… ko zna… možda i taj dan
svane… a sad je još noć – duga i tamna… bez mesečine i zvezda… bez vodilje da
nas vodi po mraku po kojem tumaramo…
… i kao da je još rat… kao da nikada nije stao…
možda je mržnja manja, ali ogorčenost ne jenjava… trudim se da razumem… ali ne
znam da li mogu…
Zašto uvek… iznova… neprestano… svih ovih godina…
sećanje na rat… kao da ničeg drugog nije bilo… i taj porazni argument –to je
istina… kao da je jedina… kao da nema i drugih istina…
Svi ovde govore o istini… osim mene… prestao sam
da je spominjem – gadi mi se svako ko izgovara tu reč… Svi je koriste kao da su
proroci, božanstva ili sudije…
Svi se na nju pozivaju… kao da im pripada… kao da
je njihova istina jedina istina… a nje nema… istine… sve je laž… zasnovana na
istini… o onome što sam doživeo, o onome šta su osećali, na onome što pamte oni
koji nisu bili tu… ali koji su opet bili dobro obavešteni…
Bosna je ovo… vilajet… vreme ne briše sećanja… a
i kako bi kad je toliko jezika koji opominju, koji upozoravaju… otrovnih jezika
koji ne žele da zaborave ružne slike prošlosti… i da se ponekad pamti i nešto
lepo… jer i toga je bilo… lepote… Gde god ima ljudi ima i lepote… bila ona u
ženama, zgradama ili mirisu pite tek sklonjene sa vatre koju nana iznosi svojim
unucima… mirisu sećanja… dovoljno snažnom da nas vrate u detinjstvo… u spokoj
jednog sretnijeg sveta pre nego što se raspao… pre nego što je progutao naše želje,
pa onda čežnje, a zatim i živote… svih nas… čak i oni koji su preživeli… jer
njih i danas glođe sve dok ne ostanu samo bele kosti koje taj svet, na kraju,
ne ispljune… a sveštenici i rodbina ukopaju… i gde je sad ta lepota… ona
životna… gde je tražiti…
A bilo ju je... nekada… to ne mogu da zaboravim…
bilo je lepote i ima lepote… čak i u vilajetu… baš zato što je vilajet… i što
ljudi osim za istinu znaju i za ljubav… a ona nikako da se desi… nikako da se
vrati… a nedostaje i nama i njima… i svi čekamo da se vrati… i verujemo u to…
više no u istinu… jer ona je jedina univerzalna istina…
… eto tako razmišljam dok ispijam kafu koja nije
domaća… a onda konobar donese ćevape i mirisi pobegnu sa tanjira… i ponovo me
uvuku u svoj svet… onaj koji sam nekada znao… onaj kojem nikada nisam prestao
da pripadam…
Нема коментара:
Постави коментар