Moja tajna ljubav
Imao sam tajnu… ljubav… i bila je tajna… niko za
nju nije trebao znati… i ja sam ćutao odbijajući da je priznam… jer… bila je
tajna, a dao sam reč – njoj – mojoj tajni, da je neću odati… i nisam je odao…
i ne bi je odao je odao ni da su me mučili
strujom, na mom telu gasili pikavce ili u moje oči uperili svetlo od hiljadu
sveća… ne bi je odao…
jer ona nije bila samo tajna…
bila je… a tajna je koju joj nisam smeo priznati –
zauvek će to i ostati – ljubav…
a ljubav se ne izdaje… čak ni kada je tajna… jer postoje
one tajne kao što je ljubav… i što manje o njoj govorimo to postaje intimnija…
i ne prestaje… narasta… i ne prestaje da raste… ne prolazi… utapa se u nas… i
mi se u utapamo u nju… makar tajno… ali zasigurno trajno… trajno kao večnost…
ili bar trajno kao život… jer nisam siguran da li života i u kom obliku ima
nakon što se život završi… ali ako nešto i preostane nakon njega… života… siguran
sam, to će biti ljubav… makar i ona tajna… jer njoj ni vreme, ni život, ni smrt…
ništa ne mogu… jer skrivena je tako duboko… i čuvana… tako istrajno… kao i večita
tajna… nedokučiva svima onima koji je i sami ne nose… a opet bliska i jasna
svima… koji sa njom žive… takva je priroda tajne ljubavi…
a tajna je morala biti… i morala se očuvati
tajnom… ta moja tajna…
zbog straha od otkrivanja… zbog osude sveta… zbog
nesigurnosti… i straha od gubitka… i odbacivanja… zbog svega onog tajnog i
neizrecivog što smo prećutali… ostaće tajna… ali upravo zato uprkos svih
zahteva i navale sveta opstaje… i opstaće… zbog svih onih neizrečenih skrivenih
osećanja i reči koje nikada nisu sišle sa mojih usana, prošaptanih tiho,
skrivenih od tog istog sveta… koje su nosile… ili su bar mogle nositi moju najtajniju
iskrenost… i koje nisu doprle i bile polagano i oprezno spuštene na vrhove njenih ušnih školjki… koje su zauvek ostale moja tajna…
ljubav je tajna… zaodenuvši se sećanjem i setom, s
početka polako i neprimetno, a onda sve jasnije i dublje uvlači se u nas tako
duboko da postane deo nas – da je više niko i ništa iz nas ne može iščupati…
a i da može, mi više ne bismo mogli bez nje… da
nam je neko iz nas iščupa izdahnuli bi istog trena… možda bi se oteo poneki
urlik ali nijedna reč… izdajnička ne bi sišla sa našeg jezika… ni izašla u svet…
jer šta vredi život bez tajne… i telo bez ljubavi…
tajne su nestalne… ponekad kapriciozne,
prevrtljive… tajne su žive…. i možda upravo zato ispunjavaju živote onih koji
ih čuvaju kao svoje najveće, najdraže tajne…
da, nekada su prevrtljive… nekada odane nekom
drugom… tako je to sa tajnama – i one imaju svoje tajne…
tajne imaju svoj način da se otkriju… i čine to…
bez obzira šta njihovi čuvari mislili o tome…
imao sam jednu tajnu…. više je nemam…
da li sam i ja za nju bio tajna… da li sam još
uvek… hoće li me ikada priznati… ili ću ostati tajna skrivena iza očnih kapaka…
vešto čuvana i pažena misao… sećanje na vreme kada sam joj bio slatka tajna…
njoj, koja će zauvek ostati moja najveća tajna…
koju vam neću priznati… jer bilo mi je tako teško da je i sebi priznam… a eto
priznao sam je… a da je nisam odao… jer ona je želela da ostane tajna… zauvek
skrivena… pred svima koji su želeli da je otkriju…
a ja nisam želeo da dopustim da je drugi
otkrivaju… tu privilegiju… sreću i čast… čuvao sam samo za sebe, bar do ovog
trena, do kojeg sam je od znatiželjnih očiju mogao čuvati za sebe… njoj se
zavetujem… kao što se drugi zavetuju večitoj tajni…
zavetujem… da ću je čuvati… zauvek…
a ako je i nisam sačuvao… ako je otišla… ili se
vratila drugom… bar sam je sačuvao u sebi… kao tajnu… kao želju… kao setno
sećanje… kao intimni razlog da nastavim da postojim…
Нема коментара:
Постави коментар