Slatki
snovi (Jednog dana priznaću joj svoje snove)
Imam jedan san, ali on me odbija, a
ja se neću smiriti dok ga nedosanjam.
Zato ga svake noći iznova sanjam.
Poslednja
filozofska rasprava o ljubavi
„Zašto srećemo hiljade osoba, a
zaljubljujemo se u jednu?“ pitao sam prijatelje. Odgovori koje sam dobio bili
su filozofski – skladu sa njihovim intelektualnim ambicijama.
„To je lako, u pitanju su hormoni i jedinstveni
mirisni trag osobe u koju se zaljubljujemo – elementarna biohemija“, odgovori
jedan od njih.
„Mi se tu ništa ne pitamo. Naš mozak
sam odlučuje šta mu se sviđa nenudeći nikakav odgovor zašto. Možda mu se sviđa
mozak sa druge strane, možda ga stimuliše pogled na telo ili jednostavno želi sebe
da nagradi hormonom zadovoljstva“, dodade drugi.
„Vi ste baš izgubljeni u vašoj
biologiji – u pitanju je kvantna veza. Osobe su sačinjene od čestica koje su iz
nekog razloga odlučile da ostanu na okupu. One nisu prekinule svoju vezu sa
univerzumom. To znači da će je ostvariti preko nekog komplementarnog niza
čestica na okupu – to može biti drugo ljudsko biće, ljubimac ili objekti iz
okruženja. Zaljubljivanje je prepoznavanje komplementarnog seta čestica.“
Svi klimnuše glavama, njima se ovi
odgovori činiše valjanima. Onda se okrenuše ka meni.
„A šta ti misliš?“
„Ja verujem u Bešerat.“
„To je naivno. Budalaština zasnovana
na verskim knjigama.“
„Ja sam je sreo.“
„Onda ovo nije bilo teoretsko
pitanje.“
„Ne, nije.“
„Imaš li odgovor na njega?“
„Imam puno odgovora i dokaza da je
ona ona prava – čak i kada to ne mogu logički da objasnim.“
„Zar je tu logika bitna? Tamo gde
počinje ljubav logika prestaje.“
„Ne. Ne prestaje, samo se seli iz
spoljnjeg u unutrašnji svet i nije uvek
prepoznatljiva onima koji su ostali spolja.“
„Hoćeš da kažeš da mi nismo u stanju
razumeti ljubav?“
„Bićete – kada je jednom sretnete.“
Balkan (Filipu)
Svako od nas će ubiti jednog čoveka
za života. Većina nas izabere da ubije sebe.
...
Znali smo se... mnogo duže nego što
su oni mogli da prepostave.
Na venčanju moja sestra ga je pitala
za učešće u ratu. Pazila je da ne spomene ime.
„Bio sam u ratu. Kada je trebalo
odlučio sam da živim. Ne zanam ni ime, nesećam se ni lica onog koga sam ubio. Možda
nije pošteno, ali ja sam živ i sretan sam zbog toga.“
Sestra je posle toga otišla uplakana.
Niko osim mene nije primetio. Posle je neću viđati. Nikome neću reći zašto.
Mogao sam da ga ubijem, i tada pre
puno godina, i sad kada smo se protiv svih izgleda i zakona logike ponovo sreli.
Mogao sam, ali nisam, a opet, ja sam taj koji mu je uzeo sreću i sad je zove
svojom.
Bili smo vezani ubistvom mog brata,
mojim odbijanjem da se osvetim i ljubavlju prema njegovoj ćerci koja nikada
nije saznala da je njen otac ubio njenog devera i da me se zarad njenog osmeha
odrekla porodica ili bar ono što je ostalo od nje.
Svom sinu nikada neću reći istinu o
njegovom dedi, ali plašim se da će je on već sam nekako saznati.
Želim samo da ga naučim ono što me je
naučila moja majka. Ne postoji zlo koje ljubav ne može da oprosti, i onome ko
prekine zlo ljubav će se sa darovima vratiti. Ja sam im poštedio živote kada
nisam krenuo u krvnu osvetu. Mnogo godina kasnije jedna uplakana devojčica koje
se više nisam ni sećao vratiće mi život koji je njen otac uzeo mom bratu i
rodiće nam sina.
Učimo ga da ne mrzi.
Učimo ga da voli.
Činimo to najbolje što umemo.
Нема коментара:
Постави коментар