четвртак, 25. мај 2017.

Na času režije



Na času režije


Profesor nije bio od onih koji se iscrpno pripremaju za predavanja. Njegova filozofija filma svodila se na to da je film okamenjeni trenutak vremena u kojem je nekako zarobljen život koji iz njega ne može izaći ali koji se još može videti i nazreti u njemu.  
„Može li fantazija da glumi u komediji? Ako može koja je njena uloga?“ pitao je jedan od studenata.

„Da bude neuhvatljiva“, odgovorio je profesor. 

„Pa to onda liči na život“, prokomentarisao je nezadovoljno drugi student, na šta se profesor nasmejao i lakonski odgovorio.

„Život je komedija.“

„A gde je onda tragedija“, zapitao je neko.

„Tragedija započinje kada gledalac pokuša da shvati dublje značenje komedije. Tako je to i u životu, kada pokušate da shvatite svrhu života i postojanja obično završite sa mračnim i mučnim mislima koje vas opterećuju dugo nakon što ste i zaboravili zašto ste sebi postavljali teška pitanja.“

„To znači da bi po vama reditelji trebalo da snimaju samo komedije.“ 

„To bi bilo suviše neodgovorno. Film bi se onda sveo na puku zabavu, a on to po svojoj prirodni nije.“

„Pa šta je onda film?“

„Pokušaj stvaraoca da komunicira sa sobom, publikom, vremenom, i duboko traženje smisla korišćenjem krajnje površnih alata kao što su domišljatost i dijalog, te tek po neka scenska radnja. Pokušaj da se zarobi vreme, ne ovekoveči nešto, već isto zarobi u vremenu i na traci.“

„Ali profesore“, reče neko iz poslednje klupe, „filmovi se više ne snimaju na filmskoj traci.“

„Onda sam ja zastario… kao i moje viđenje filma… možda bi onda bolje bilo da izađete napolje i upoznate svet… i život… tamo su vam svi odgovori… posebno oni koje vam niko ne može odgovoriti… koje morate pronaći i razumeti sami… kad to uradite, budite uvereni, snimaćete dobre filmove i nećete mučiti glavu oko duboke filozofije stvaralaštva… biće vam dovoljno da stvarate… i da vas gledaju…“

Popravni - Crvena



Popravni – Crvena 
(poglavlje iz romana Govor cveća)


Samouvereno je prišao crvenokosoj. Nije je video par godina, ali ona nije bila od žena koje se zaboravljaju. I dalje je bila zanosna i svesna načina na koji deluje na muškarce. Sedela je sa plavušom koju je njegov mozak prepoznao kao njenu kumu. Da, dobro je se sećao sa jedne od fotografija objavljenih na društvenim mrežama…U dobru i u zlu… tako hrišćani zamišljaju kumstvo... Brak je očito bio prošlost obema… raspad istog očigledno nije bio razlog da se poput njihovih majki zatvore u kuću i izbegavaju susede… Ne, one su odlučile da nastave da žive i na tome im se moglo samo zavideti. Imale su taj stav – imam jedan život, dobiću ono što želim i nisu se baš previše obazirale na prošlost. A i što bi. I dalje su bile više nego zgodne. Posebno crvena. Godine i bračno iskustvo joj nisu naškodile. Bar ne onoliko koliko naškode nekim drugim ženama. Izgledala je zanosno i bila svesna toga. Pogledi muškaraca završavali su se za njihovim stolom veselo poskakujući sa jedne na drugu. Bar dok se u kadru nije pojavio on kojem tu očigledno nije bilo mesto. To mesto upražnjenog muškarca okruženog sa njih dve u glavama muškaraca koji su se zadesili u kafani, slučajno ili sa namerom, a namera je bila očita, pripadalo je njima, a nikako ne njemu. I ko je uostalom on. I odakle dolazi sva ta drskost i samouverenost u nastupu – jer on je očigledno bio samouveren i rešen da sedne za njihov sto.
I to mu je pošlo za rukom. Sa malo reči uspeo je da izmami iskreni osmeh kod crvenokose koja je ustala i poljubila ga u obraz. Nešto je progovorila svojoj kumi i on je seo na upražnjenu stolicu naspram njih. Uradio je to oholo zagrađujući svojim telom pogled na njih.
„Nismo se dugo videli. Dobro izgledaš“, rekao joj je.
„I ti. Smršao si.“
„Pa kad te odbaci žena kao ti onda se zapitaš šta si pogrešno radio i trudiš se da to ispraviš.“
„Misliš da sam te odbacila zbog toga što si bio debeo?“
„Mislim da si to uradila iz mnogo razloga, a ja sam imao dovoljno vremena da ispravljam svoje nedostatke.“
„I jesi li ih ispravio?“
„Ne bi bio ovde da nisam. Ne bi zalud trošio ni tvoje ni svoje vreme. Ionako smo dosta vremena potrošili uludo.“
„Ja ne mislim da sam svoj život uludo trošila.“
„To se vidi. Sa godinama ti sve bolje i poželjnije izgledaš.“
„O, pa ti si naučio da laskaš.“
„I da budem iskren. A sada sam iskren.“
„Šta da kažem na ovo?“
„Hvala?“
„Onda, hvala.“
„Ne moraš se zahvaljivati, siguran sam da ti mnogi laskaju i da si već navikla na ovakve, kako se kaže uigrane rečenice.“
„Ti nikada nisi išao na uigrane kombinacije. Rekla bi da si spontan ili bar nedovoljno iskusan da bi imao uigrane kombinacije.“
„To je mana?“
„Ne nužno. Bar ne ako imaš moje iskustvo.“
„A kakvo je tvoje iskustvo?“
„Ne uvek baš najbolje. Imala sam i ja svojih promašaja.“
„Imala?“ nije odgovorila ništa samo je podigla šake i par puta ih okrenula neprestano mašući prstima. Tamo nije bilo prstenja. Bar ne onog zaručničkog, ili nečega što liči na burmu. Bio je to jasan znak. Više nije bila udata. A to je otvaralo mnoge mogućnosti. Oboje su to znali.
„Znači sad mogu da te muvam.“
„Ne. Ne volim muvadžije. Više mi se sviđaju iskreni muškarci.“
„Sa tobom sam uvek bio iskren.“
„Samo ne baš uvek direktan i odlučan.“
„Zameraš?“
„Zamerala sam. Nadam se da si to promenio.“
„Zar bi bio ovde da nisam?“
„Ne znam. Da li bi?“
„Nisam prešao hiljadu milja da bi se dvoumio i snebivao. Mislim da je red da budem direktan pa šta bude.“
„I ja mislim da je vreme da budeš direktan. Predugo si okolišao.“
„Pa da ne okolišam više. Ovde nisam slučajno. Ovde sam zbog tebe.“
„Direktno, nema šta, sviđa mi se početak.“
„Meni se sviđaš ti. Ali i to znamo već godinama u nazad.“
„Zašto? Nikad mi nisi rekao zašto ti se sviđam. Ti me nisi upoznao kao drugi, kako znaš da ti se toliko sviđam da posle par godina pređeš hiljadu milja samo da bi seo za moj sto.“
„Imam oči, imam mozak i imam još po nešto… i svo troje mi kaže da im se sviđaš… i da bi da te detaljno i temeljno upoznaju…“
„Tvoj nastup prebrzo postaje vulgaran.“
„Vulgaran znači prirodan. Nikada mi se nije moglo prebaciti da se pridržavam bontona ali jesam lepo vaspitan. Ne govorim ono što ne mislim i ne lažem. Nekada sam prećutkivao istinu, ali čemu sve to pretvaranje kad oboje znamo šta iznutra osećam.“
„To je dakle sekusalno. Nisam dostupna za seksualne maštarije nedoraslih muškaraca.“
„Ja nisam muškarac i ti to znaš.“
„A šta si?“ ubacila se u razgovor plavuša. Na trenutak je bacio pogled na nju pa se vratio na crvenu.
„Muž.“
„Čiji?“ ponovo je pitala plavuša. Očigledno joj nije prijala ideja da neki oženjeni kreten spopada njenu kumu dok je još rovita i oporavlja se od razvoda.
„Vaš. Svih ovih ljudi ovde. Ali ti to još ne shvataš, kao što ne shvataš ni šta sam upravo rekao. Ne brini. Biće ti rečeno. Shvatićeš, kad za to dođe vreme.“ Sad se crvena zainteresovano smešila. Znala je o čemu je pričao. Bila je to jedna od stvari koje mu je zamerala – to što je izabrao sve te ljude umesto nje, to što su mu oni koje nije ni poznavao bili bitniji od nje, to što ju je zaboravljao i nikada imao vremena za nju, a uvek bio spreman ostaviti i otići sa svojim ljudima… i što nikada nije znala da li će se i kad vratiti… ipak nešto joj je govorilo da se nešto promenilo ne samo kod nje već i kod ovog čoveka koji ju je još davno osvojio i koji ju je izgubio samo zato što nikada nije bio onde gde treba – pored nje. Dovoljno bi bilo da je bio prisutan, nikada se ne bi udala za svog bivšeg supruga… ali njega nije bilo… a neko drugi bio je tu spreman da ispuni prazninu koje neispunjene želje ostavljaju na tkanju ljudskog bića…
„I šta kao muž imaš da mi kažeš?“ izazivački ga je pitala. Nije bila spremna na igre zavođenja i laži. Ako ima nešto nek joj kaže odmah, nek ne odugovlači i skriva se u nekim dvosmislenim aluzijama.
 Osmehnuo se. Sad nije imao gde na nazad. Valjalo je ići napred i reći sve što je ostalo nedorečeno pre par godina, ali opet, nije znao kako, on nije bio od onih koji bi prvo dobro osmislili šta će reći pa tek onda prešli sa reči na dela. Trenutak oči su mu preletale po prostoriji dok se u mozgu začinjala ideja o tome kako započeti, a onda su mu se spustile na njene šake, kojima je upravo spuštala šolju kafe na sto. Setio se svoje bake koja je verovala u sudbinu i proricala mu je u talogu kafe ostalom na dnu šolje. Sto je bio od crvene trešnje, slabo brušen, ne previše uglačan – baš onakav za kakvim je sedeo kao dete. Voleo je kafane sa retro ambijentom, podsećale su ga na jednu ženu iz njegove mladost. Jedinu koja ga nikada nije napustila, njegovu baku. Podigao je pogled ka crvenoj i shvatio koliko ga podseća na nanu. Sada je bilo lako započeti, lako govoriti…
„Postoje žene za krevet… i žene za pod… ti ne pripadaš njima… ti si žena za sto i ja sam sebi dao reč da ću te imati na stolu.
Tvoji muškarci to nisu mogli da razumeju – da si ti žena za sto i da se najbolje osećaš na stolu. Nije to fetiš direktora i sekretarice, to je mnogo dublje. Turci nemaju sto… jedu na zemlji, tucaju se na zemlji i to je dobro za one koji tako vole… ali negde u najskrivenijem delu tvoje svesti stoji jedna ideja – hleb se pravi za stolom, hleb se jede za stolom, onda mora da je slično i sa decom – gledamo ih kako odrastaju dok ih majka hrani pored stola, ako je tako, onda mora i da se prave na stolu… i ti bi da te neko uzme na stolu da šakama mesi tvoje grudi dok ti kukovima mešaš… da osetiš slast i zadovoljstvo kuvarice dok praviš decu…  ili samo da osetiš strast koja za tebe ne može u svojoj potpunosti nigde drugde do na stolu… Ti si žena stola i ti to znaš, i ja to znam i jedva čekaš da te uzmem na stolu…
Misliš, ovaj zna šta priča, možda zna i šta radi… i misliš koliko vremena treba da protekne pa da možeš pristojno da mi se podaš ili možda pre zajašeš, jer ti znaš da si moja gospodarica i da ja služim tebi i da ću uvek služiti tebi…“ Plavuša ga je zabezeknuto slušala, od kume je čula po nešto o njemu ali nikada to što je čula ne bi moglo da je pripremi na ovo što je slušala sada. Najgore od svega bilo je to što je osećala kao da priča njoj, a ne kumi. Mogla se prepoznati u njegovim rečima i pitala se da nije zalutala u neki loše napisan Almodovarov film u kojem likovi govore prave stvari pogrešnim osobama, ali sve ju je ubeđivalo da nije. Svet je još bio tu, sto za kojim su sedele, bio je tu, i ranije su znale da sednu za njega, i gomila poznatih likova bila je tu… konobara, gostiju, čak i domaćica na ulazu… sve je bilo na svom mestu umesto što je neko govorio njenoj kumi ono što bi trebalo da kaže njoj… bila je zbunjena… a on je primetio njenu zbunjenost… i nije bio ni malo zabrinut zbog toga…
„… i ti si žena stola, ali nisi moja žena… zato možeš bezopasno da slušaš moje reči, jer one te neće pogađati kao onu koju treba da pogode…“
A nju su pogađale… bilo je to očigledno… i bila je radosna zbog toga… i spremna da se na trenutak isključi kako bi omogućila ovim ljudima da se pronađu i kažu jedno drugom ono što treba da kažu… Verovala je u dubini duše da ako to uradi, neko će jednoga dana i za nju učiniti isto…
Nije ni slutila koliko je blizu taj dan.

понедељак, 15. мај 2017.

Jedan san



SAN


Volim noći ispunjene mesečinom. Tada te sanjam… uvek isti san…

… vrata se polako otvaraju i u sobu ulazi mesečina i kroz mesečinu ulaziš ti…
i ja te dočekujem…

osmehom i poljupcem,

onako kako se dočekuju ljubavnici…

Sanjam taj san… i nikako da ga dosanjam…


O TRGOVINI LEPOTOM


U svetu ima više lepote nego ljubavi – zato je ova druga skuplja i nije na prodaju, iako ima onih koje zovemo prodavačicama ljubavi, a istina je, da one nekad prodaju lepotu, nekada mladost, skoro uvek utehu i ponekad strast koja je najjeftinija i koja se najbrže troši…

Ima i nas što je kupujemo… i opet smo nekako podeljeni na kaste, pri čemu se kulturnim smatraju samo oni koji kupuju i čuvaju lepotu nazivajući sebe kolekcionarima, iako su zapravo tamničari lepote… jer lepota bi zapravo trebala biti besplatna i dostupna svima… kao i ljubav…

a jedino bi strast trebala imati cenu… i plaćala bi se životom… odnosno, onim delom dodeljenog nam vremena koji je u srazmeri sa ushićenjem koje kod posmatrača i kolekcionara izaziva lepota…

… tako bi prodavac lepote za ono što nudi dobio punu cenu i zadovoljstvo bi bilo potpuno… kod onih što prodaju i kod onih koji kupuju…
a svi mi pripadamo i jednima i drugima…


PANJEVI


Uz nju seks je bio ponovni susret sa smislom života.

Izgubiti nju, izgubiti seks, prepustiti je drugom, značilo je obesmisliti sve ono što je za života naučio, sve stvoreno… jer sve što je stvarao snažno i neraskidivo bilo je vezano za nju.

Ona nikada nije postala majka njegove dece, a opet sva njegova dela pisana su za nju… i govore o njoj… čak i onda kada on sam to nije primećivao – govorila su o njoj…

Bile su to reči jedne nemušte molitve upućene intimnoj Boginji koja nije znala ili želela da ih razume… koja im se podsmevala na isti onaj način na koji ga je i varala, a on ju je veličao onako kako samo zaljubljeni umetnik, ili možda filozof, može da veliča svoju heroinu…

Možda nije dobio njeno srce… Možda je tek na kratko zarobio njene uzdahe, ali njemu su oni bili sve što je tražio od života… i pomogli mu da bar na tren razume svet koji ga je zbunjivao… i pronađe smisao sopstvenog postojanja, jer, duboko je u to verovao, njegov smisao bio je u tome da joj pruži radost, slobodu, ushićenje, strast, da oslobodi želju, da nju, ali i sebe, gurne bar malo u pravcu sreće, a seks je svemu tome pomagao…

Ali saznaće to jednoga dana i drugi su bili radi da pripomognu njegovoj heroini i ona bi ih zato obilato nagrađivala svim onim što je uskraćivala njemu…

i zbog toga je patio… i sušio se… sve dok se jednog dana nije skroz osušio, a onda su ga posekli kao drvo… a na mesto nekada moćnog hrasta ostao je samo panj koji je mogao samo da vegetira…

Često šetam borovom šumom. Ponekad lugari odseku poneko stablo i na njegovom mestu ostane samo panj kao svedočanstvo jednoga života, jedne snage i želje da se dosegne nebo i dodirne sunce…

i tada ga se setim… svog prijatelja… i njegove ljubavi… želje da bar na kratko u svom naručju drži sunce…

i osetim ponos… jer mu je to bar na kratko uspevalo…


SARA


Gledala je Išmaela setnim pogledom majke koja nikada nije rađala. Radovala se njegovoj radosti, ali nikada to nije mogla na način na koji je to Araga činila. Avram je pratio njen pogled. Brinulo ga je što je sve češće potištena. Voleo bi da može da odagna tugu iza njenog pogleda… pitao se može li to… želeo je da pokuša… još jednom…

Priđe joj i pogleda u pravcu dečaka koji je očigledno uživao igrajući se sa svojim psima. Bio je glasan… toliko da na sebe privuče pažnju koja mu je očigledno prijala…

„Gde je život?“ Avram upita Saru.

Sara ga pogleda pa pogleda dečaka. Zašto je to pita, prolete joj kroz misli, pa zar nije očigledno… Nasmeši se mužu kojeg je izabrala pa progovori ravnim glasom koji je tek nevešto prikrivao muku koja ju je pritiskala.

„U ječanju. Vrištanju. Svemu glasnom što grlo može proizvesti… u detinjstvu to he vrištanje dečije radosti… igračaka… trčanja po polju… U mladosti to je vrištanje… znaš već vrištanje…“

„Samo u mladosti?“ upita Avram, a oči mu se zažariše kao onoga dana kad su se prvi put sreli u hramu njene Boginje, koju je ona izdala… zbog njega…

„Ne, to vrištanje traje i traje… i traje… decenijama… a nadam se da će još da potraje…“

„Želim ti to“, reče upućujući joj saučesnički osmeh.

„Hvala, to je izuzetna želja….s obzirom na naše godine…“

„Ali još smo živi…“

„Pa misliš da bi trebali da se oglasimo? Grleno?“

„Bilo bi mi zadovoljstvo“

I prepustiše se zadovoljstvu  ne bi li još jednom osetili život… A život je hteo da život bude stvoren… i Sara u poznim godinama rodi sina i nazva ga Isak…

Od njega potiče naša loza… a od njegovih roditelja naša strast… koja nikada ne napušta one koji su je izabrali… bez obzira na godine…