Na času režije
Profesor nije bio od onih koji se iscrpno
pripremaju za predavanja. Njegova filozofija filma svodila se na to da je film
okamenjeni trenutak vremena u kojem je nekako zarobljen život koji iz njega ne
može izaći ali koji se još može videti i nazreti u njemu.
„Može li fantazija da glumi u komediji? Ako može
koja je njena uloga?“ pitao je jedan od studenata.
„Da bude neuhvatljiva“, odgovorio je profesor.
„Pa to onda liči na život“, prokomentarisao je
nezadovoljno drugi student, na šta se profesor nasmejao i lakonski odgovorio.
„Život je komedija.“
„A gde je onda tragedija“, zapitao je neko.
„Tragedija započinje kada gledalac pokuša da
shvati dublje značenje komedije. Tako je to i u životu, kada pokušate da
shvatite svrhu života i postojanja obično završite sa mračnim i mučnim mislima
koje vas opterećuju dugo nakon što ste i zaboravili zašto ste sebi postavljali
teška pitanja.“
„To znači da bi po vama reditelji trebalo da
snimaju samo komedije.“
„To bi bilo suviše neodgovorno. Film bi se onda
sveo na puku zabavu, a on to po svojoj prirodni nije.“
„Pa šta je onda film?“
„Pokušaj stvaraoca da komunicira sa sobom,
publikom, vremenom, i duboko traženje smisla korišćenjem krajnje površnih alata
kao što su domišljatost i dijalog, te tek po neka scenska radnja. Pokušaj da se
zarobi vreme, ne ovekoveči nešto, već isto zarobi u vremenu i na traci.“
„Ali profesore“, reče neko iz poslednje klupe, „filmovi
se više ne snimaju na filmskoj traci.“
„Onda sam ja zastario… kao i moje viđenje filma…
možda bi onda bolje bilo da izađete napolje i upoznate svet… i život… tamo su
vam svi odgovori… posebno oni koje vam niko ne može odgovoriti… koje morate
pronaći i razumeti sami… kad to uradite, budite uvereni, snimaćete dobre
filmove i nećete mučiti glavu oko duboke filozofije stvaralaštva… biće vam
dovoljno da stvarate… i da vas gledaju…“
Нема коментара:
Постави коментар