Prvi susret
Konačno je imao nekoliko minuta za sebe. Bračni
par koji je upravo ispratio činio mu se istrošenim i nespremnim za ono što ih
je čekalo ako odluče da pokušaju da spasu šta se spasiti može. Bio je siguran
da se ni ovaj brak neće održati bez obzira šta on ili bilo koji drugi terapeut
bude rekao. Jaz je jednostavno preveliki a činilo se da ne postoji ni volja da
učini neophodno. Previše puta je to video. Ponekad bi mu došlo da na sred
seanse drekne na pacijenta i istera ih napolje. Opet upravo su mu takvi parovi
donosili zaradu i omogućavali lagodan i bezbedan život. Njihovo prenemaganje
retko kad bi mu smetalo kao danas ali i terapeuti ponekad imaju loš dan, a ovi
su baš na jedan takav započeli terapiju. Imao je premalo vremena da zapiše
odmah sve svoje primedbe učiniće to kasnije sada će da se smesti na kauč i
odmori. Do dolaska sledećeg para ostalo je još nekoliko minuta.
Podigao je noge na kožni tabure koji je ponekad
koristio da odmori desnu nogu koja je još oticala od onog pada na skijanju pre
par meseci. U njegovim godinama telo se sporije oporavlja od trauma – oticanje
i bol potrajaće još neko vreme.
Zatvorio je oči.
Tišina. Mir. Dočekao je par minuta tišine… i telo
je počelo da se opušta…
Iznenada učinilo mu se da neko stoji u prostoriji
i posmatra ga. Bio je to čudan osećaj… i tako stvaran…
„Ko ste vi…“
„Vaš sledeći pacijent“, mirno je odgovorio čovek.
„Kako ste ušli?“
„Na vrata“
„Niste mogli da sačekate da vas pozovem?“
„Predugo sam čekao doktore… mislim da sam odavno
trebao da dođem…“
„Što niste?“ pitao je ustajući sa kauča. Već je
ulazio u ulogu terapeuta. Ovo je bio novi slučaj… nije poznavao ovog čoveka…
drugi novi pacijent danas, treći ako se uzme da je ono prvo dvoje bilo par…
„Pas odlazi tamo gde ga odvede gospodar… a mene
nije odlučila da povede na terapiju…“
„Znači dolazite sami… bez supruge…“
„Nisam oženjen.“
„Izvinite… bez partnerke“ Čovek ništa nije rekao.
Samo je seo u kauč pošto mu je terapeut rukom pokazao gde da sedne.
„Pa… recite mi nešto o njoj… o vama…“
„Nas dvoje imali smo komplikovan odnos prema
istini…komplikovan odnos… Naše laži bile su slatke… sve dok nisu postale gorke…
i ta laž bila je istina dok god samo… dok god sam želeo da verujem u nju…“
„Više ne verujete?“ Čovek ništa nije odgovorio,
samo je sedeći slegao ramenima.
„Zašto ste ovde?“
„Da pronađem istinu, da se pomirim sa istinom…“
„To se ovde ne radi… idite u crkvu…“ Čovek mu nije
dozvolio da nastavi prekinuo ga je u pola rečenice.
„Nisam vernik.“
„A opet verovali ste u laž.“
„Zar svi ne verujemo… kad želimo“, sada je
terapeut ćutao. Čekao je nekoliko trenutaka puštajući čoveka da nastavi, ali i
on je ćutao pa je odlučio da nastavi sa sledećim pitanjem.
„Vaš odnos je još uvek komplikovan… Ona neće
doći?“
„Bila je…“
„Molim?“
„Bračni par koji je izašao dvadesetak minuta pre
nego ću ja ući kod vas.“
„Moraćete potražiti drugog terapeuta. Vaš dolazak
ovde je nedopustiv. Ne bi bilo etički od mene da savetujem i njih i vas“ rekao
je pogledavši čoveka ravno u oči.
Tišina.
I opet tišina.
Ništa se ne dešava… samo dvojica ljudi koji se ne
poznaju i gledaju jedan drugog izravno u oči… i nijedan nije voljan da svoj
pogled skrene negde drugde…
„Gledate me u oči… kao da ćete tako prodreti
direktno do moje duše… a opet ne vidite ono što je ispred vas… kakav ste vi to
lekar…“ Iako je zaustio da čoveka izgrdi terapeut to nije uradio. Psiholog je
postao jer je po prirodi znatiželjan i sada se pitao o čemu li to ovaj čovek
govori – šta to ne vidi. Šta mu izmiče? Nije trebalo puno vremena da uoči i
shvati. Na kraju krajeva bilo je očigledno – čovek je sedeo na mestu na kojem
je samo pola sata ranije sedeo njen suprug… nije je bilo, njeno mesto bilo je
upražnjeno, ali emocije i ponašanje jasno su govorile o tome da je ona na neki
način još prisutna u prostoru. Bila je ne samo prisutna u svom odsustvu, nego i
dominantna, a čovek preko puta njega nije bio neko ko bi se mogao smatrati
slabim. Čudno, pomislio je, ne bi to pomislio, ni otkrio, da mu nije
otvoreno rekao. Opet, bilo mu je jasno – onaj par neće spasiti brak, ovaj
čovek neće naći mir. Svima im je bila potrebna pomoć. A samo je on mogao da je
pruži. Lekarska etika nije dozvoljavala da bude terapeut svima, opet etika nije
ni slepa na opravdani zahtev upomoć. Napustiti ovog čoveka značilo je gurnuti
ga u provaliju – to se svakako ne bi moglo nazvati etičkim. Ali zar je to i bitno?
Čovek traži pomoć, a on je položio zakletvu…
„Šta želite od mene?“ upitao je konačno.
„Da razumem sebe“; odgovorio je čovek koji je
upravo postao pacijent.
„Zašto?“
„Da bi sebi odgovorio zašto je volim“. Iskren
odgovor koji otkriva dubinu problema.
„Zašto?“
„Da bi sebi odgovorio kako da volim nekog drugog“,
iskren odgovor koji nagoveštava rešenje.
„Mislite da možete da volite nekog drugog?“
„Da.“
„Zašto?“
„Zato što smo se sreli.“
„Vi želite da ostavite za sobom svoju prošlost i
budete sretni sa drugom ženom?“
„Doktore… ta druga osoba… to je njen suprug…“,
terapeut je nastavio da zuri u svog pacijenta pokušavajući da upije informaciju
koja mu se neočekivano privukla udarajući ga poput malja pravo u samo središte
razuma. Ponovo je neko vreme vladala tišina. Onda je ponovo progovorio
pacijent: „Nemate ništa da mi kažete?“
„Šta bi želeli da vam kažem?“
„Ono što mislite.“
„Ovo će biti dug proces… vaše traganje za istinom…
jeste li sigurni da hoćete da krenete tim putem…“
„Da.“
„Zašto?“
„Zato što ste mi upravo pokazali da ste vredni
mog poverenja – niste me osuđivali“
„Nije na meni da sudim.“
„Mislite da će to učiniti neko drugi?“
„Mnogi… okolina… ljudi uvek imaju svoj sud.“
„Spreman sam da živim sa njim.“
„Da li je on spreman da živi sa vama?“
„Mislio sam na sud“, odgovorio je pacijent.
„U redu“, rekao je terapeut. Nije postavio novo
pitanje i to se dopalo čoveku. Zaključio je da je dobar u svom poslu. Nije ga
pitao da li misli da je hrabar, ili da li na taj način izaziva okolinu ili neko
drugo besmisleno pitanje koje priučeni psiholozi postave suočeni sa ovakvom
situacijom. Odlučio je da bude iskren prema sebi a to je značilo da će biti
iskren i prema njemu.
„Doktore položili ste test, sada mogu da kažem
istinu.“
„Kakvu istinu?“
„Ja mrzim njenog supruga… u svakom slučaju ga ne
volim… ta laž bila mi je potrebna da se uverim da ćete biti iskreni prema meni…
i da nećete osuđivati… moju ljubav…“
„Prema… njoj…“ Klimanje glavom.
„Da.“
„Ja ne volim kada me stavljaju na test“, terapeut
nije izgovorio reč pacijent ali ona se osetila u njegovom tonu.
„Ako hoćemo da ovo uspe ja moram da vam predam
sve moje tajne… da se ogolim i budem ranjiv… za to moram da vam verujem.“
„Vi ne verujete ljudima?“
„Ceo život sam proveo u bezbednosnim agencijama.“
„U službi?“
„U službi.“
„I odlučili ste da dođete kod mene… ne da problem
rešite na alternativni način…“
„Tako bi zadobio nju… možda čak i njenu ljubav
ako odigram pametno… ali ljubav ne povlači pametne poteze… nikada ne bi imao…
ne bi sačuvao samopoštovanje…“
„Mislite da ste nadmoćni i da ne bi bilo fer…“
„Izgledam li kao neko nadmoćan?“
„Pre nekoliko trenutaka demonstrirali ste svoju
intelektualnu nadmoć… ili šta god mislite da je to bilo nadamnom…“
„Mi to zovemo ples
poverenja“
„A oni koji ne žele da plešu?“
„Svi mi plešemo… nekad nas neko slaže… neko drugi
pušta muziku… ali svi plešemo… želimo da nam veruju… da imaju poverenja u nas.“
„Mislite da vam verujem… posle svega“
„Mislim da moj govor tela, tako to zovete, zar ne…
mislim da moje telo jasno govori… i ne laže… i osećam se neprijatno zbog toga…
i ugroženo… ugrožen na način na koji to nikada nisam bio… i vaš trening vam
omogućava da to jasno vidite…“
„Zašto ste ovde?“
„Da upoznam sebe.“
„Zašto ja?“
„Možete da budete moje ogledalo“
„Zašto ne neko drugi?“
„Zato što kao pas pratim njen miris…“ Sada su
ponovo igrali… ovog puta igru koju terapeuti bolje igraju… igru istine…Biti
dobar psiholog značilo je odmereno vući svoje poteze. Nije žurio. Igrao je
onako kako najbolje zna. U ovoj igri on je vukao poteze i čekao reakcije. Upravljanje
tišinom bila je njegova omiljena strategija. Uvek je uspevala. Puštao je da
tišina zauzme prostor između njega i pacijenta i da se ovaj zbog toga unervozi
i sam progovori, obično nesvestan onoga što je rekao… i skoro uvek istinu…
Istina se uvek skriva u tišini. Bila je to mudrost koju je naučio sa godinama. Zato
je prostor između njih prepuštao tišini.
„… još uvek…“
„Mislite da će se to promeniti?“
„… nadam se…“ Bila je to istina, puštena na
slobodu, u tišini koja je okruživala dve osobe u prostranoj sobi pretvorenoj u
ordinaciju. Onoj u kojoj je primao pacijente.
Ćutali su. Nije bilo potrebe više šta reći. Započeli
su terapiju. Nisu ni slutili koda će ih to odvesti.
Нема коментара:
Постави коментар