Ptica
Ptica, čudnovat stvor, pitam se koja li se ideja
začela u božanskoj promisli onoga četvrtog dana stvaranja kada je, On, Bog,
odlučio da stvori njih ptice.
Uvek sam zavideo pticama, ne samo na tome što
mogu da lete jer to su mogli i slepi miševi i neki reptili, ali niko od njih
nije od Boga dobio ili sebi stvorio slobodu kojom su ptice bile obdarene još
onoga dana kada su prvi put poletele.
Ptica to je ideja sa krilima. Hrabrost. Čak i
drskost iskazana nad ambisom i smelost, sloboda pod nebom. To je saznanje da je
nebo osvojivo i spremno da se pokori i poda onima koji se do njega uzdignu.
Nekada sam sanjao da letim. Bio je to kratak san
zaustavljen u svome začetku – nisam dobio krila… ali baš zahvaljujući tom snu
naučio sam moj duh da ne mora biti sputan mojim pojavnim oblikom… ni voljom
Bogova… ni hirovima prirode…
Jednom sam gledao, „Marš Imperatora“ – bila je to
priča o istrajnosti jedne ptice koja ne može da leti… jednoj usamljenoj ptici
koja luta ledenim prostranstvima polarnoj hladnoći… ptici sa ciljem… i žrtvom
da se cilj ostvari.
Ponekad se upitam da li bih i ja mogao… da li sam
kadar učiniti neophodno… ili sam zanavek osuđen na to da samo zavidim pticama….
bilo da lutaju Arktikom ili gospodare nebom…
Možda nikada neću raširiti krila… možda i nisam
stvoren da letim… ali to neće obuzdati moj duh
on će uvek ostati nesputan
spreman da poleti
baš u inat Bogu sunca
a ako me kao i Ikara obori
otpešaćiću put svoga cilja…
to dugujem sebi…
i svima koji me vole…
Нема коментара:
Постави коментар