Prolećna pesma ptice selice
„Ne nisi zaboravljen“, bilo je sve što mi je
rekla i ja sam bio sretan, jer ni ja nju nisam mogao zaboraviti – koliko god se
trudio – bila je sreća i radost, deo mog života i to će zauvek ostati…
Rekao sam joj: „Hvala“, jer šta reći toj čudnoj
ptici koja ljubav zove se i što ponekad odleti negde u krajeve južne, ali ti se
opet prolećem vrati…
ili se to meni samo čini da je proleće ponovo
prirodom ovladalo…
… samo zato što ponovo sretoh…
...tu pticu čudnovatu…
Očiju uprtih u noćno nebo
Na noćnom nebu tragam za prisustvom inteligentnog
bića.
Drugačijeg.
Jer znam da mora biti drugačije od nas, ali ne
mnogo drugačije, jer, opet, od istih elemenata i molekula moramo biti stvoreni –
tako nalažu zakoni prirode.
Tragam… i nadam se da ću naći… verujem… jer
matematika nagoveštava… jer verovatnoća obećava… jer svemir je suviše veliki da
budemo sami u njemu… još neko postojati mora…
Ka zvezdama i nebu upirem pogled svoj, puštam
očima da lutaju… da tragaju… čak i kada ne znaju jasno šta traže… ali znaju da
će ga prepoznati čim ga spaze…
Život…
Onaj… drugačiji od našeg… sa kojim da to i ne
znamo delimo ovaj univerzum…
Нема коментара:
Постави коментар