четвртак, 29. јун 2017.

Konačan u svojoj beznačajnosti kao biće i mislilac, jednom rečju Ja



Konačan u svojoj beznačajnosti kao biće i mislilac, jednom rečju Ja


Pitaju me zašto više ne pišem. Ne komentarišem ovo – ni kako su ovo zaključili, ni odakle im ova ideja – nije moje da komentarišem. Ipak, kad me pitaju imam odgovor. Čitajući druge, one koji imaju šta da kažu, i valjani su u tome, pronašao sam sopstvenu meru, ili pre reći definiciju koja me adekvatno opisuje, pa je red da je se i pridržavam.

A definicija je prosta - Ja sam konačan u svojoj beznačajnosti kao biće i mislilac

I kako onda da neko ograničen pokušava svojim mislima pokoriti nešto bezgranično kako što je ovaj svet i njegova stvarnost… ili bi možda trebao reći sve njegove stvarnosti… vidite ni u to više nisam siguran… to se dešava kad ljudi čitaju i obrazuju se – njihovo neznanje i oklevanje raste sa njihovim znanjem. Tako da sad oklevam i teško se odlučujem da nešto javno kažem ili komentarišem. 

Duboko verujem da nisam u dovoljnoj meri kompetentan, zanimljiv ili jednostavno rečit da govorim o svemu onome što primećujem, a što upravo stoga što ga u tkanju stvarnosti koja me okružuje primećujem, postaje deo mene i mog bića… ili što je češće slučaj izaziva otpor i zgražavanje te traži od mene da ga iz sebe izbacim na bilo koji način makar i kao nezadovoljstvo ispaljeno u taj isti vrli novi svet cinizmom i ogorčenim rečima… 

Nije li upravo to osobina ljudskog bića… ne čini li me to čovekom… sposobnost i potreba da kažem ono što mislim i da se borim protiv onoga što me kao ljudsko biće ugrožava… i da kad imam puno sreće budem i bar na tren u mogućnosti da se borim i zalažem, dakle i govorim, za ono što me uzbuđuje, oduševljava, raduje, i na svaki drugi način čini boljim i većim nego što sam sada…

Verujem da jeste – zato to i poštujem. Tu svoju potrebu da se izražavam, makar i nevešto rečima, kad već nemam snage i umeća da se izrazim svojim rukama i nešto naslikam, izdubim ili jednostavno stvorim. Ta vrsta izražavanja, iako u istu podjednako verujem kao u reči ostala mi je nedostupna… uglavnom zbog nedostatka snage da se drži dleto i veštine potrebne da se prstima oblikuje glina… Pokušao sam… nije mi išlo… ni tu nisam odustao… samo ne pokazujem više nikome svoje duboreze… neki drugi ljudi rade to mnogo bolje… duboreze, ne pokazivanje, iako je mnogo više onih koji pokazuju i trude se da dobro pokazuju i predstavljaju to što imaju od onih što stvaraju… ali oduvek je tako… to je kolektivna sudbina ljudskog roda… 

Zato uostalom i ima toliko onih koji misle da imaju šta da kažu i dave svet svojim ili preuzetim, dakle tuđim bljuvotinama. Nemojmo ih kriviti, oni nisu krivi, oni ne znaju šta rade. Kao i svako ljudsko biće imaju potrebu da se izraze, komuniciraju ili jednostavno svetu kažu, a ponekad i pokažu da postoje. Ne krivim ih, nemojte i vi… to je njihov način da iskažu sebe… onako kako to najbolje znaju… 

Oni koji znaju malo bolje… ili se naprosto više trude… moraju biti spremni i na to da imaju više kriterijume za to što rade... i moraju ih se pridržavati…

I tako se ja pridržavam svojih kriterijuma i trudim da ono što izađe iz mene, pre nego što ga pustim u svet bude doterano ispolirano, dakle uglancano i jednom rečju spremno da se suoči sa osudom sveta… 

Zato i prećutkujem onaj drugi deo istine svima koji me pitaju zašto ne pišem. Još davno sam naučio osnovno pravilo u umetnosti bitno je delo, ne umetnik. Ovo su velike reči ali podjednako primenjive i na male prakse kao što je moja. Svaki put kad dođe neka pohvala mora da poraste nivo autocenzure jer on određuje visinu lestvice koju sebi postavljamo. Dakle istina je da radim, i da ću uvek raditi, ali da sad mnogo više vremena provodim u ispravkama i glancanju svojih reči pre nego ih pustim da odlete kud god da su naumile. Jer ja ne znam gde su krenule i gde će se primiti, ali znam da je moja obaveza da ih učinim najboljim mogućim i time pripremim za realnost sveta, a ona je slična opstanku životinja u divljini – samo najjači i najspremniji preživeće i ostaviti svoj trag… i stvoriti potomstvo… Kako su moje reči moje jedino potomstvo, poput brižnog oca, spremam ih pažljivo pre nego ih pošaljem u svet… jer one su najbolje od mene… najbolji deo mene… i zato Vam ih i dajem… ništa drugo, bolje od toga, Vam ne bi ni mogao dati…

четвртак, 15. јун 2017.

Ptica



Ptica


Ptica, čudnovat stvor, pitam se koja li se ideja začela u božanskoj promisli onoga četvrtog dana stvaranja kada je, On, Bog, odlučio da stvori njih ptice. 

Uvek sam zavideo pticama, ne samo na tome što mogu da lete jer to su mogli i slepi miševi i neki reptili, ali niko od njih nije od Boga dobio ili sebi stvorio slobodu kojom su ptice bile obdarene još onoga dana kada su prvi put poletele. 

Ptica to je ideja sa krilima. Hrabrost. Čak i drskost iskazana nad ambisom i smelost, sloboda pod nebom. To je saznanje da je nebo osvojivo i spremno da se pokori i poda onima koji se do njega uzdignu. 

Nekada sam sanjao da letim. Bio je to kratak san zaustavljen u svome začetku – nisam dobio krila… ali baš zahvaljujući tom snu naučio sam moj duh da ne mora biti sputan mojim pojavnim oblikom… ni voljom Bogova… ni hirovima prirode…

Jednom sam gledao, „Marš Imperatora“ – bila je to priča o istrajnosti jedne ptice koja ne može da leti… jednoj usamljenoj ptici koja luta ledenim prostranstvima polarnoj hladnoći… ptici sa ciljem… i žrtvom da se cilj ostvari.

Ponekad se upitam da li bih i ja mogao… da li sam kadar učiniti neophodno… ili sam zanavek osuđen na to da samo zavidim pticama…. bilo da lutaju Arktikom ili gospodare nebom… 

Možda nikada neću raširiti krila… možda i nisam stvoren da letim… ali to neće obuzdati moj duh

on će uvek ostati nesputan
spreman da poleti
baš u inat Bogu sunca
a ako me kao i Ikara obori
otpešaćiću put svoga cilja…
to dugujem sebi…
i svima koji me vole…

среда, 7. јун 2017.

Matica



Matica


Ljubav je kao vodena struja – ako joj se prepustiš odvešće te negde. Možda će te usput izbaciti na neku obalu ili nasukati na oštro, pod vodom skriveno kamenje, možda ćeš skončati u nekom tužnom plićaku, ali većinu nas će odneti negde daleko od mesta gde smo zagazili u reku.

Većina stigne do ušća. Pretoči se u neku mirniju, bogatiju vodu. Neki opet odluče da plivaju protiv matice pa se utope. Neki vole samo hladnu izvorsku vodu punu kiseonika i sklonu snažnom pokretu. U takvoj izvorskoj vodi teško je plivati. Nekim plivačima ponekad u pomoć priteknu neočekivani spasioci. Nekima ne, pa se spasavaju sami, kako umeju i znaju…

Mnogo toga dešava se u reci i oko nje… a mi to, tek ponekad, tek sa plavnim nanosima zamućene vode i balvanima koji plutaju po površini dok ih reka nosi samo ovlaš primećujemo.

Ljubav je matica u reci života… uvek spremna da nas zahvati i ponese… i negde će nas već odvesti… takva joj je priroda… treba joj se samo prepustiti… i pustiti vodu da nas nosi…