Iza njnih vrata
Konačno sami iza vrata ostavljamo svet. Nek sam
vodi svoje brige. Vodi me kroz mrak u malu dečiju sobu u kojoj je odrasla.
Spolja u sobu se kao duh uvlači neka prigušena svetlost sa ulice. Tiho je.
Oboje znamo da je ta tišina neodrživa još od trenutka kada njeni prsti krenu da
iz pantalona izvlače moju košulju. Pratim njenje pokrete i želju. Svlačim joj
zelenu haljunu koju je večeras nosila. Širim joj noge i prodirem u njenu
ovlaženu unutrašnjost, lagano do najdubljeg mraka. Bez reči, u tištini počinje
naš ljubavni ples. Prima me, pušta da prodrem u nju, a naša tela prave most
preko kojeg će jedna duša preći i izliti se u drugoj. Ogoljen, prelivam se u
njenu ogoljenost. Na trenutak sam zarobljen, ali sa njom, a onda se most koji
su izgradila naša tela uzdrma i ona me oslobađa i ja se se vraćam u svoje telo,
a zatim se nađem napolju, sa željom da se opet vratim. Sa željom da me opet
primi krećem ka njoj, a ritual se ponavlja, iznova, kao da smo oboje zarobljeni
u vremenu, kao da se vreme, kao i osećanja, zgusnulo u meni, sve dok se ne
oslobodi, dok me ona ne oslobodi, i dok ja, i moja osećanja ne potečemo,
slobodno, ka njoj. Tako ona komanduje mojim vremenom, mojom željom, mojim
životom, jer ona sad ne drži zarobljen jedan, već sve moje organe, pa i moje
srce, pa i ono mekano što se zovemo duša – i nju drži zarobljenu i sretnu u tom
zareobljeništvu što se naziva njeno telo. Sretnu, jer pripada njoj, kao što joj
i ja pripadam, kao što svetlost meseca pripada svetu koji smo ostavili iza
vrata i koji se neprimetno poput duha uvlači kroz prozor njene sobe i miluje
joj tabane dok joj ja golicam dušu…
Prokletnik
Osuđen na prokletstvo od prvog do poslednjeg dana
– takav mu je život dodeljen, i on ga je protraćio, nesvesan ni sveta, ni sebe –
po navici, i to ne nekoj, životario je dok je mogao. Nikada mu volja došla nije
i nije imao šta izgubiti kad je smrt naišla, pa joj se predao, onako kako je i
živeo – bez volje, a ona ga je uz gađenje i prezir morala uzeti.
Нема коментара:
Постави коментар