Neostvareni autor, štićenik staračkog doma u doba korone –
pretposlednja ljubavna pesma…
Može li strast utonuti u tišinu? Mogu li tvoje prestrašene
oči pronaći spokoj? Hoće li doći dan i ovog iskušenja? I hoćemo li se iskupiti,
za ono što smo radili jedno drugom… ili možda nismo… a znamo da smo trebali…
Mirna sreća, oslobođena uzleta i padova. Nisu li naše majke
molile bogove baš za ovakve živote za nas, još onda kada mi nismo bili svesni
ni bogova, ni molitvi, ni mogućnosti uzleta i strasti koju let nosi…
Hoće li se ostvariti i ova zla kletva – miran, ne previše
zahtevan život… Šta, ako se desi? Život, odjednom izgleda tako lep, mada
okrutan, kao radost, bez uzbuđenja. Sigurica,
na tiketu koji nisi ni igrao…
U čemu uživati… čemu se prepuštati… kad dođe, ovaj zao čas…
kad nastupi mir i spokoj kojem se nikada nismo nadali…
Hoću li izgubiti ljubavnicu, a dobiti sestru? Koji me usud
čeka u tami ovog vilajeta? Mir? Ali, šta znači mir? Je li to obamrlost želje? O
bože, oprosti mi majčinu kletvu. Pusti me da još jednom odem da molim uz skute
svoje ljubavnice i izmolim ljubav…
I da reči budu skliske i meke, poput želje u želju
pohranjene, od sveta skrivene…
Pitaću - mogu li, sa
vremena na vreme, da uživam u čulnim ljubaznostima, tela tvojega, moja draga
damo, i ona će mi se osmehom predati… i pitati me, u predvečerju blagom – a što, samo, po nekad, jer još nije stigao i
taj zao čast kada nastupi će mir… još u tebi i meni nemira ima…
S malo sreće,
prepustićemo se nemiru… pre nego nastupi mir.
Нема коментара:
Постави коментар