KOSMOS
Bezobličan u tami čekao je čudo, a
onda se u kratkom trenu singulariteta
raspršio u pravcu tame i ispunio je ponekim svetlom.
Gledam ga i pitam se kada će pogasiti
sva svoja svetla, kada će ponovo zaroniti u tamu.
U CENTRU PAŽNJE
„Civilizacija im se brzo razvija, možda je vreme da
ih posetimo“, rekao je jedan od oficira na svemirskom brodu koji se približavao
zemlji.
„Zašto? Uskoro će nestati“, pitao je komandant.
„Kako si tako siguran u to?“
„Sedam milijardi ljudi i svi žele imati sve. To
priroda ove planete ne može izdržati“, čulo se iz zvučnika. Vanzemaljac je malo
porazmislio o zaključku brodskog kompjutera i okrenuo letelicu. Otišli su dugde
u potrazi za inteligentnim bićima nalik sebi.
Nisu još posetili zemlju.
Možda zato
što se nismo promenili i postali skromniji. Još u dubini duše verujemo da ceo
kosmos treba da se okreće oko čoveka. Toliko je naše samoljublje – moglo bi nas
ubiti.
SVRAB
Zasvrbelo je... pa se počešala... pa joj prešlo u
naviku...
LOŠE OPREMLJEN
Rekla mi je: „Nisi opremljen za ovo iskustvo“, a
onda otišla sa opremljenijim. Ostao sam sam mrzeći svoju opremu – malo šta se
promenilo do danas.
NEODLUČNOST
Neodlučnost njenog ljubavnika bila je očita. Razapet
između dve žene nije se usuđivao da jednoj predloži razvod, a drugoj brak. Neodlučnost
je imala i svoju pragmatičnu stranu, dobijao je obe po najnižoj mogućoj ceni.
Odlučila je da joj je dosta sa devalviranjem njene ličnosti i preuzela stvar u
svoje ruke. Otišla je i srela se sa konkurentkinjom. Razočarala se njenim
izgledom i ponašanjem. Muškarac koji je mogao da izabere takvu ženu nije je zasluživao.
Otkačila ga je.
SLEPI MIŠ
Veliki sivi pacov bio je besan na svoju ženku. Ne
samo da ga je u njegovom odsustvu prevarila, već je to učinila sa dalekim
rođakom – slepcom – kako su ga zvali.
Nakon što ju je proprisno izudarao i izujedao za
zadnje noge konačno se primirio. Pomisao na to da je to bio akt milosti prema
slepom rođaku donekle ga je umirila. Nije ni slutio da ga ona ne sažaljeva, već
suprotno, doživljava kao superiornog. U njenim očima on je bio letač i prkosio
svim sivim pacovima koji su se valjali po prašini.
On koji je go i bez krzna visio glavom prema zemlji
i kojeg je vodio mesec odavno je san svih ženki belih i sivih miševa... i po
koje ženke pacova... a od nedavno i njen san.
San koji prati tajna nada da će joj obasjan
mesečinom ponovo doći jedne noći.
OGOLJENI I
Nije imao uspeha kao pisac, ipak njoj se dopadalo to
što je pisao. Smatrala je da može da mu pomogne da prevaziđe stvaralačku
blokadu u koju je zapao Odlučila je da mu ispriča nešto veoma intimno. Rekla
je: „Ispričaću ti kako sam preživela nasrtaj na sebe. Hoću da to uradim.“ Imala
je samo jedan uslov – moraće da se zaključaju u njenoj kancelariji. Nije
objašnjavala pojedinosti već samo rekla da će morati da se ogoli pred njim.
To je i uradila ispričavši mu priču o pokušaju
silovanja i ubistva koji je preživela. Vrativši se u mislima ponovo na to mesto
potresla se i počela da drhti. Jedino što je mogao da uradi bilo je da je
zagrli. Poželeo je da i sam ode na to mesto u odbrani je pesnicama ili oružjem.
Nije bitno kako, samo da je sigurna. Zagrljaj i toplina njenog tela odjednom
bili su bitniji od bilo čega drugog. Tada je shvatio da je voli. I sve se
promenilo.
OGOLJENI II
Kada je rekla da će morati da se ogoli njegov mozak
skoro trenutno bio je vraćen u metež poslednjeg rata. Nije čuo šta mu je još
rekla pre nego što je zbog posla morala da ga ostavi samog u kancelariji na
nekoliko minuta.
Leđima
je bio naslonjen na stenu. Vojnici su pucali prema kućama iako nisu jasno
videli metu. Kamion-cisterna stajao je po sredini puta, a transporteri su bili
pomereni u stranu.
Između
zaklona i cisterne bilo je dvadesetak koraka praznine – prošao ih je trčeći za
vozačem ispred sebe.
Vozač
je hitro okrenuo cisternu, a onda trenutak pre nego što umaknu opasnosti
ugledao je vojnika koji trči za njima.
Potegao je oružje na svog vozača i naredio da stane. Istrčao je napolje
i pripomogao vojniku da se popne na prikolicu. Vreme je proticalo sporo. Stajao
je bez zaštite – porored cisterne pune goriva. Stajao, a kršumi su mu fijukali
oko glave. Nije imao kud. Bio je ogoljen. Sam. Vreme je teklo sporo...
presporo.
Strah se vratio. Čekao je godinama potisnut i naoko
zaboravljen, a onda je jednom rečju bio dozvan. Ogoljen – reč koja ga je donela
nazad. Počeo je da drhti, iako je stvarna opasnost odavno zaminula. Toga nije
bio svestan, drhtao je otpušajući iz sebe godine poricanja i potiskivanja,
godine nemog straha koje su sad iz njega izvirale poput bujice, a onda ga je
otvaranje vrata vratilo u stvarnost. Ugledao ju je i više se ničeg nije plašio.
V. ŠEKSPIR, O BOGU – VREMENU
Napisao je: „Vreme je apsolutni
godpodar ljudi“, a onda čuo neki nejasni unutrašnji glas koji se podsmevao
njegovoj naivnosti.
Grešiš Vilijame, vreme je apsolutni gospodar prirode. Sve je podložno
njemu i sve postoji samo u njemu.
„Ali, onda je ono bog.“
Glas mu ništa nije odgovorio. Pustio
ga je da sledećih tridesetdve godine sam sebe uverava u to.
BEZ OPRAVDANJA
Profesor je bio najbolji contradictire kojeg sam upoznao. Uvek bi
revnosno i sa žarom ukazivao na nelogičnosti u tekstu svojih studenata. Tekst
gospođice Barili obilovao je nedoslednostima.
„Scena vam se dešava u sobici u koju
ste smestili stoličetinu. Ne vidite li ovde neki problem?“
„Ne.“
„Ne?“
„Ovo je fantastika. Dimenzije
prostora i vremena su rastegljive i prilagodljive trenutnim potrebama scene ili likova.“
„To nema smisla. Čak i da je takva
dilatacija moguća ničim je ne motivišete u tekstu.“
„Ni bog se nama ne pravda što je
stvorio baš ovakav svet – pun ograničenja. Zašto bi se ja pravdala čitaocu ili
likovima kad sam u njihovom slučaju ja bog.“
Profesor je ostao zatečen. Bilo je
ovo prvo suvislo što je čuo od studentkinje.
TAOCI TUĐE AMBICIJE I GLUPOSTI
Dva studenta razgovarala su ispred bogoslovskog
fakulteta.
„Bog nesme da postane talac ljudskih ambicija“,
rekao je jedan.
„Onda je neophodno da se obračuna sa crkvom i sa
vernicima“, dodao je drugi.
Profesor filozofije koji je u prolazu čuo ovaj
razgovor pohvalio je pronicljivost studenata na svom času. Vest o ovome
proširila se univerzitetom. Dvojicu nesretnih studenata izveli su pred etički
komitet i izbacili sa fakulteta – iz moralnih razloga.
U obrazloženju odluke pisalo je da su vređali
religiju i vrenike. Boga koji je bio uzrok njihove propasti niko nije ni
spomenuo.
BUMERANG
Uvek sam se pitao koja budala je smislia bumerang.
Oružje koje kad promaši cilj nastavlja dalje tako što se sa svom svojom destruktivnom
snagom vraća onome ko ga je upotrebio svakako ne bi bilo izbor ni jednog
profesionalnog vojnika. Egzotično i interesantno da, upotrebljivo ne... Bar ne
u smislenom ratu... Ako takav postoji...
Trebalo je da to shvate i oni koji s pravili atomske
bombe... i generali koji su ih upotrebili.