петак, 4. март 2016.

Naum jednog korisnika mobilne telefonije



Naum jednog korisnika mobilne telefonije


Kada mu je stigao SMS znao je da je od Nikoline. Kratko je pisalo: „Imaj na umu da te imam na umu.“
„I ja tebe imam na umu“, odgovorio je na njenu  poruku, a onda sačekao par minuta – pre nego što se zaputio ka njoj u nameri da sa reči pređe na dela. Smatrao je tih nekoliko minuta sasvim pristojnom pauzom dovoljnom da devojka protumači njegov naum i pripremi se u skladu sa istim.


Obostrano prilagođene želje


Želeo ju je – samo ne za uvek, što nije bilo loše – ni ona nije želela da se skrasi sa njim – seks bez obaveza već je bilo nešto drugo – odgovarao je oboma.


Logika


„Bog i mi nemamo istu logiku – zašto bi je imali mi i vanzemaljci? Ako mi želimo da upoznamo i sretnemo njih to uopšte ne znači da oni žele da upoznaju nas“, rekao je profesor. To me je ponukalo da sedeći u zadnjoj klupi razmišljam o tome da li su bliznakinje iz prve klupe  boginje ili vanzemaljci, jer i pored svih mojih pokušaja da im se približim, ni one nisu imale nikakvu želju da se upoznaju ili druže samnom.

Propitivanje

Znale su se od malena. Bile su kume – ili su bar njihovi roditelji bili kumovi. Zajedno su otišle na studije, pa i učile zajedno, često, propitujući jedna drugu. Kad sam ih prvi put sreo vodile su ovu vrlo zanimljivu prepirku...
„Etika upozorava kakav bi svet trebao da bude kada bi se pridržavao vrline“, tvrdila je Biljana.
Željka joj se odlučno suprostavila sa stavom da: „Etika upozorava svet, kakav bi trebao da bude – kada bi se pridržavao vrline.“
Više mi se sviđao Željkin direktan pristup, pa sam zajedno sa njom, napao Biljanin indirektan pristup. Bio je to zaobilazni način da priđem Željki – za direktan pristup nisam još bio spreman.
Suočeni sa strahom

Strah

Obadvojica smo imali svoje strategije kako da preživimo ratne strahote. On je imao veru, ja ubeđenja. Retko kad bi dale rezultate – i jedna i druga. Strah bi često nadvladao nas, našu veru i ubeđenja... i tad smo mogli samo da se nadamo da će brzo da prođe. Bila je to uzaludna nada – strah nas nikada nije napustio – samo je posle puno godina promenio svoje ime... Sad ga zovemo posttraumatski sindrom

Нема коментара:

Постави коментар