Ćutanje
Pitanje nekadašnjoj ljubavnici bi smelo i drsko,
poput Nerudinih stihova… kuda uveče
putuju tvoje oči, ako već ne idu mojima koje te očekuju…
Odgovor drzak na jedan nov, neočekivan način.
Ćutanje.
Njime je rekla više nego što se rečima moglo
reći. Njime me je porazila na mnoge načine koje nisam ni znao da postoje… do
tada…
… valjda se tako stari ljubavnici stavljaju na
svoje mesto… ne znam… nagađam…
M.
Šta da radi čovek čiji bol ne staje više u njegov
život?
Da se preda? Pobegne? Povuče se?
Ne znam zašto izabrah ovo treće. Zašto pođoh u
tišinu. Ne znam.
Znam da želim da dozivam. Vičem. Želim.
Znam da još mogu… da želim… da živim…
Znam.
Daleko negde gde nema ničeg osim noći – ja ću te
čekati. Znaj to…
Ja sam taj što te u času ljubavi čeka. Ja sam taj
što te nije zaboravio. Ja sam taj što te čeka u zvezdanoj noći.
Dođi…
… dozvoli da te učinim srećnom… da ti izmamim
osmeh… dozvoli mi da ćutim zajednom sa ćutanjem tvojim…
…jer, reči nam nisu potrebne…
Znam to…
a znaš i ti…
I.
Volim ono što nemam. Što ne mogu ni da ukradem.
Volim izdaleka – moja ljubav ponekad podseća na ljubav astronoma prema
zvezdama. I možda na trenutke izgleda i romantično, ali je češće patetično
smešno. Opet, nemam drugu. I volim je, a ona me greje sjajom zvezda. Udaljemom
svetlošću… i sve je to zavodljivo… misteriozno… uz mnogo pitanja i divljenja…
baš poput zvezda… baš poput nje… onakvom kakvom je pamtim u sjaju zvezda…
Magdalena
Isus priđe Magdaleni i reče joj: „U času
najcrnjem dobaci mi svoj smeh – nenadano obraduj me, pomozi da verujem da mogu
biti srećan... Ponovo... Kao onoga dana kad sam te sreo.“
Zaboravila je to onoga dana kada su ga razapeli.
Nije se setila ni sledećeg dana.
A onda se trećega dana nasmejala i iz njenog
smeha rodila se radosna vest.